Premda ne želim da se nekome nešto loše dogodi, posve je logično i, još bih dodala, ljudski pitati se koji se tu vrag događa. A onda, u trenutku kad se to pitaš, vidiš da ti je dobro. Čak i zaboraviš na (ne)djelo karme. U tome je, zapravo, sva ljepota ljudskosti. S vremena na vrijeme poludiš na nepravdu, ili na ono što smatraš nepravdom, pa potom poželiš izljubiti cijeli svijet… To je čovječnost. To je čak i veća čovječnost od neprestanog tjeranja samoga sebe da misliš dobro, a ustvari, kad bi se usudio slobodno razmišljati, 99% svog vremena proveo bi planirajući kako postaviti bombu u susjedno dvorište jer ti je dosta svakodnevne neprestane buke koju proizvodi njihovo petero djece i pas. Istovremeno.
Ne odgovaraju mi te, takozvane, sterilne ljudske duše. Točnije, wannabe sterilne ljudske duše. Tobožnja ljubav prema svima, vječita nasmijanost… Treba s vremena na vrijeme pomisliti kako nikad nećemo oprostiti. Tu i tamo pokazati zube. Priželjkivati dobro, ali i prihvatiti loše. Život je kratak, bez obzira na prethodno spomenutu inkarnaciju. Zašto tratiti minute i sate tako što ćemo se osvrtati na nemile trenutke i priziv karme?
Nekako više volim vjerovati, koliko god naivno zvučalo, da treba oprostiti i zaboraviti. Bez obzira na vrlo, vrlo, vrlo dobro pamćenje većine. I vjerovati, negdje duboko u sebi, kako će karma, ako već postoji, i što god ona u konačnici bila, učiniti svoje.
Za to vrijeme, što drugo raditi, nego širiti dobrotu prema svima. S ponekim izljevom bijesa i ljutnje koji neće trajati više od deset minuta. Posebno kad shvatimo da smo s 38 došle na 42 i kad nas on uvjerava, po peti put ovaj tjedan, kako je morao ostati duže na poslu. U tim trenucima ne preostaje nam ništa drugo nego prisjetiti se kako su mnogi smršavjeli. A što se tiče riba… Mnogo je riba u moru.
Izvor fotografija: office.microsoft.com
Ela Vujanić – “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno.
