Neizvesnost nije samo ono kad nešto čekaš i ne znaš šta će se pokazati, nadaš se najboljem i strahuješ od najgoreg, već i kad se osećaš izgubljeno i jednostavno ne znaš kako da pronađeš put i kuda da kreneš dalje. To je možda najgori osećaj – da si izgubljena u bespuću. Kad imaš posla sa slomljenim srcem, neuspehom, kriznom porodičnom situacijom, finansijskom ili zdravstvenom, uvek postoji nešto što možeš da preduzmeš – da tuguješ, da se ljutiš, da analiziraš svoje poteze i počinješ ispočetka, da pomogneš kako god možeš i kako se od tebe traži. Ali, kada si izgubljena u bespuću, onda možeš samo dezorijentisano da se vrtiš u krug, bez ikakvog stecišta i ishodišta – oko tebe je pustinja bez horizonta, iznad tebe nebo bez zvezda. U kom pravcu uopšte da kreneš i ima li smisla kretati se, ako ne znaš kuda? Kada se nađeš u takvom stanju, raspoloženju, situaciji, evo nekih pitanja koja ti mogu služiti kao kompas. 

Šta je ono što je dobro u svemu što nije i što je naopako? 

Šta ide kako treba, šta je istinito, šta je ispravno – jer mora da nešto jeste, po zakonu dualiteta koji važi za ljude na planeti Zemlji. Nikad nije sve crno, niti je sve belo, uvek ima i jednog i drugog. Dakle, kad je sve beznadežno, neizvesno, zaglavljeno i crno, potraži bele tragove – nešto mora da je ostalo, kad se sve drugo zacrnelo. To nešto je neka temeljna i trajna vrednost u tvom životu, nešto što se ne može pomračiti, pa zato misli na to i odaj sebi priznanje zbog toga. 

Kada se osećaš najbolje u svojoj koži? 

Ne ono kad se doteraš i izgledaš seksi, pa skrećeš pažnju i osećaš muške poglede na sebi, nego ono drugo – kad se osećaš dobro, ugodno, opušteno, kad ti oči sijaju i kad zračiš ženstvenošću, čak i ako si nenašminkana i obučena u “kućnu varijantu”. Seti se te osobe, koja se dobro oseća u svom telu, sama sa sobom ,i nosi je u mislima, gde god da ideš. 

Comments