Mrzim ogovaranje. Ali milion puta sam se našla u situaciji da se pitam da li postoji opravdano i prihvatljivo ogovaranje, odnosno, da li je svaki razgovor o nekome ko nije prisutan – ogovaranje. Jer sam milion puta pričala o nekome ko nije prisutan. Doduše, nisam takve razgovore vodila sa milion ljudi. Ako ogovaram samo sa najužim krugom prijatelja, kako se to boduje? Nula bodova za pozitivno ogovoranje (kad o nekome govorimo sve najlepše, a on pritom, nije pokojnik), možda pet za razmatranje nečijeg života, postupaka i karakternih mana kojih nije svestan, uz razmišljanje kako bi mogli da mu pomognemo – ili deset zbog arogancije, jer nam ta osoba uopšte nije tražila pomoć, a mi tripujemo da nešto bolje znamo od nje? Sto poena za ogorčeno ogovaranje, petsto za obično otrcavanje, hiljadu za pakost i podsmevanje, milion za svesno i namerno širenje tračeva?


Mrzim ogovaranje. Ali kad malo bolje razmislim o društvenim normama ogovaranja, o situacijama u kojima sam učestvovala i odbijala da učestvujem u ogovaranju, shvatam da u stvari, mrzim tračarenje, ali se nelagodno osećam i uz neizbežno prihvatljivo ogovaranje.

Koliko često uopšte možeš da pričaš o sebi i svom životu, a da ne pričaš o drugim ljudima sa kojima si blisko povezana, koje voliš i koji te povređuju i onima koje ne voliš, i stalno ti daju nove razloge da ih ne voliš, iako pokušavaš da makar budeš neutralna, o nesporazumima, nerazumevanju, o postupcima koji te uznemiravaju? Možda jedino kod terapeuta ne ogovaraš, jer kad pričaš o ljudima koji su te povredili, uznemirili, naljutili, on te stalno vraća na to kako se ti osećaš zbog toga i koji je tvoj deo i tvoja uloga u svakoj priči o nekom drugom.

Terapija te poziva na svesnost, ali i prihvatljivo ogovaranje je terapija. A i neprihvatljivo, često. Mrzim i to, u stvari. Mrzim kad mi je neprihvatljivo ogovaranje zabava i ventil.

Kako god okrenem i kako god da ga nazovem – izražavanje zabrinutosti, ventiliranje, pružanje podrške, dobronamerno zezanje, prozivanje – mrzim ogovaranje, kao što mrzim tračarenje. I ovde moj unutrašnji terapeut spušta cvikere na vrh nosa, gledajući me preko njih svojim objektivnim sivim očima i postavlja mi šablonsko pitanje koje mrzim: „A kako se ti osećaš zbog toga?“

Hah, osećam se frustrirano. Osećam se bedno. Jer radim ono što mrzim i onda malo ili malo više mrzim sebe, u zavisnosti od toga da li sam sakupila pet ili milion poena. A da li mrzim i druge koji zajedno sa mnom praktikuju prihvatljivo ogovaranje, ili prosto tračare? Uh, pa ne, ne mrzim ih. Kako to? Pa njima je oprošteno, oni nisu… Šta? Oni nisu ja. A šta sam ja? Pa ja nisam oni.

„Ti nisi kao svi ostali?“, pita unutrašnji terapeut ne gledajući u mene, već u svoje beleške, sa olovkom na gotovs.

„E, jebiga, tu si me uhvatio“, odgovaram trudeći se da istisnem sav preostali sarkazam iz isceđenog limuna samopoštovanja.

Pročitajte i ovo: Ovo su stvari koje se nauče na terapiji i koje možete da primenite u vezama

Trebalo bi da znam bolje. To je ono što sebi govorim, jer to od sebe očekujem. Da znam bolje. Jer sam bolja. Mudrija sam, svesnija sam. Ali, prilično sam šablon, kao i svi ostali. Znači, koliko god da sam postala bolja i veća kroz svoj lični razvoj, nisam ništa bolja od drugih, koji su takođe postali bolji i veći na svoj način i koji se takođe uklapaju u šablone. Svi smo mi slučajevi za posmatranje i svima nam treba terapeut. I unutrašnji i onaj sa kancelarijom i beleškama.

To što mrzim ogovaranje, ne daje mi nikakvu moralnu prednost, jer je i moja knjižica društvenih normi puna bodova sa debelim nulama.

Pobunim se ja, često. Pričam sa nekim bliskim o nekom ko nam je oboma blizak i osetim da to nije u redu i kažem „mrzim što ga ogovaramo ovako“, a onda mi druga osoba kaže da to nije ogovaranje. Ja kažem, jeste, svako pričanje o nekome ko nije prisutan je ogovaranje, pa se malo iznenadim koliko to strogo zvuči, a ja kao, uopšte nisam stroga osoba, dapače, vrlo sam tolerantna i popustljiva.


Onda druga osoba kaže da mi pričamo o toj trećoj osobi zato što pokušavamo da je bolje razumemo, zato što se brinemo i volimo je. Ali to što pričamo, ne možemo njoj da kažemo, zaključujem ja. Zašto onda pričamo? Da nam bude lakše? Meni nije lakše, kad osećam da sam sa nekim u koaliciji „protiv“ nekog trećeg, čak i ako to nije „protiv“, nego „za“. Možda ogovaranje nije isto što i tračarenje, ali vrlo liči na osuđivanje. A ja mrzim osuđivanje. I kad pokušavam nekoga koga volim da razumem bolje, tako što sa nekim trećim pričam o njemu, jednostavno osećam da to nije u redu.

Prihvatljivo ogovaranje me beskrajno rastužuje. Jer se odnosi na stvari koje ne mogu da podelim sa osobom koju ogovaram, jer verujem da to nadmašuje njenu sposobnost razumevanja i prihvatanja, jer ne verujem u njenu širinu i veličinu i kad to ne delim sa njom, uskraćujem joj mogućnost da se suoči sa stvarima koje ne želi da čuje, kojih nije svesna i iskoristi priliku da ih možda osvesti, ili da mi pruži argumente koji će me ućutkati zasvagda.

I na kraju, nisam stigla dalje od početka. Mrzim ogovaranje, koliko god bilo neizbežno, ili prihvatljivo i koliko god drugih pozitivnih stvari u smislu potvrđivanja, razumevanja, povezivanja i produbljivanja mogu da smislim (a mogu puno). I uopšte se ne osećam dobro zbog toga i još uvek ne znam da li će mi možda uspeti da prihvatim taj deo sebe, ili ću radikalno prestati da ogovaram bilo koga, makar morala da se zavetujem na ćutanje.

Pročitajte i ovo: Bezuslovne želje – gorivo za manifestovanje

Naslovna fotografija: instagram.com/velvetdynasty

Aleksina Đorđević

Comments