Svi imamo nekog keca i nekog zeca. U rukavu, u šeširu. Ovladali smo nekom mađioničarskom veštinom, po kojoj smo poznati okolini. Ne zato što smo nešto posebno nadareni, nego zato što su to ustaljene metode funkcionisanja, koje gradimo na osnovu karaktera i sklonosti.

Ja pribegavam humoru. Izvlačim se samo tako, zasmejavajući sve oko sebe. Nije mi ni do čega? Napraviću neki vic o tome, jer to umem. Ne umem da sakrijem da mi nije do čega. I takođe, imam direktne udarce. Pravo u čelo, potpuno bez neprijateljstva i kritike, samo primećujem. To zato što nisam taktičar. Ne umem. A mrzi me i da pokušavam. Sa mnom znaš na čemu si. Ili te zajebavam ili ti saopštavam. Jedan kec, jedan zec, poklon, aplauz ne očekujem, bitno je da radi.

Neko drugi se ućuti. I to se tako distancirano ućuti, da je svakome jasno da ne treba da ga ometa pitanjima o tome šta mu je. Neko se namršti i kritikuje. Izgrdi te, da se pušiš. I svi nauče da sačekaju da prođe i da za to vreme pokušaju da se iskupe. Moćna je to magija. Iako deluje kao trik.

Ima taktičnih ljudi, kojima se veoma divim. U nategnutim i neprijatnim situacijama na ivici eksplozije, oni su u stanju da razgovaraju, pregovaraju, pokušavaju da saznaju šta kome smeta, da pomire i posreduju svojim razumnim i mirnim razlaganjem i obrazlaganjem. Čist Hudini, majke mi!

Bespomoćnost i odustajanje, objava da je nešto nemoguće, takođe je odličan trik. Jer onda su oni oko tebe pozvani da ti pomognu. Objašnjavajući ti kako može, urade tvoj deo posla. Radi na emotivnom, koliko i na praktičnom nivou.

Trikovi življenja Imaš li keca u rukavu1 Trikovi življenja: Imaš li keca u rukavu?

Vrhunski mađioničar raspolaže mnoštvom trikova koje primenjuje poput skilova u igrici. Ovde treba da se napadne, pravo u srž, dobro, napadam. Ovde treba da se pregrupišem i odbranim, okej, da vidim kako da se oduprem. Ovo treba ignorisati, prelazim preko svega, ne dajući značaj provokacijama. E, a ovde mi treba asistencija, da vidim ima li igrača na mojoj strani. Gde je potrebno miriti zaraćene, pregovaram, gde treba da se opredelim za stranu, opredeljujem se.

Svi mi to stalno radimo, sa manje ili više prirodnog talenta, volje, napora i uspeha.

Oni koji se stalno ljute, prave prolaz svojim narogušenim i negativnim raspoloženjem. Oni koji se stalno osmehuju, isto to čine ljubaznošću i pomirljivošću. Oni koji se stalno povlače, napreduju idući unatraške.

U porodici, radnoj grupi, timskoj igri, svi imamo svoja mesta. Da predvodimo ili samo da premostimo i dodamo. Da napravimo konstrukciju koju će ostali saigrači upotrebiti da zavše projekat. Da damo pečat, duh i formu celini koju su ostali osmislili. Da pogledamo sa strane, uočimo slaba mesta i predložimo korekcije.

I svi očekujemo od drugih da stalno rade ono što rade. Da koriste trikove na koje smo navikli. Možda nas i ne zanima kako to izvode, sve dok odrađuju svoj deo programa.

Aleksina Đorđević 

 

Comments