Zato što pogrešno doživljavamo ljubav. Ubeđeni smo da je ljubav borba u kojoj stalno moramo da razvijamo strategije, kako bismo se izborili sa osećanjem osujećenosti, straha, poniženja i odbačenosti. Pitamo se kako je moguće da je onaj koga volimo tako neosetljiv na naše potrebe, a ne pitamo se kako je moguće da osobi koju bi trebalo najviše da volimo – a to smo mi same – dozvoljavamo da se toliko kida, upinje i pati. I onda se odlučujemo da pojačamo rad na sebi, da držimo korak, da razvijamo ambicije, da budemo bolja osoba, koja će veštije izlaziti na kraj sa zahtevima koje je sebi nametnula.

Ponekad se toliko umorimo, dezorijentišemo, zbunimo i naljutimo, da rešimo da dignemo ruke od tolikog rmbanja. Da koliko god možemo, radimo samo ono što nam ide i u čemu nalazimo sebe – a u oblasti ljubavi prema sebi i partnerske ljubavi, to bi trebalo da bude moguće, ako već nije kada su u pitanju poslovne i porodične obaveze.