Sad kad mogu da pošaljem poruku bilo kad i da na Skajpu gledam draga lica osoba sa kojima razgovaram – a to je nešto o čemu sam maštala zajedno sa onima sa kojima sam vodila dugačke razgovore preko fiksnog telefona, posle 21 čas, kad je impuls za međugradske razgovore jeftiniji – sada to skoro uopšte ne stižem da uradim. Češće sam se dopisivala sa sestrama i prijateljima osamdesetih godina prošlog veka, kad je za tako nešto bilo potrebno kupiti koverte i markice, napisati pismo, ubaciti ga u sanduče i čekati na odgovor po nedelju dana i duže, nego sada kad samo treba da kliknem “send”.
Kako smo se dogovarali za sastanke, okupljanja, izlaske? Unapred. Lično, ili preko fiksnog. I šta ako neko ne može da se pojavi? Ispala? Dešavalo se, ali ne češće nego sada, kad ispaljivač samo treba da pošalje SMS i nikad ne možeš da shvatiš zašto to nije uradio.
Kako smo uopšte živeli? Sporije. Opuštenije. A možda i odgovornije. I prirodnije.
Možete li da zamislite?
Zapratite svoj omiljeni magazin na Youtubeu, Instagramu, Facebooku, Twitteru i pridružite nam se na Viber Public Chatu!
Izvor fotografija: flickr.com, hercampus.com, elephantjournal.com, venturebeat.com
Aleksina Đorđević