Muškarci, šta bismo mi bez vas?

Muškarci, šta bismo mi bez vas?

“Svaki film koji pogledamo, svaka priča koja nam je ispričana preklinje nas da čekamo: taj preokret u trećem činu, neočekivanu deklaraciju ljubavi, iznimku od pravila… Ali nekad smo toliko fokusirani na traženje svog happy end-a da ne naučimo kako čitati znakove usput. Kako razlikovati one koji nas ne žele od onih koji nas žele, one koji ostaju od onih koji će otići? Možda happy end ne uključuje muškarca, možda… možda si samo ti, prepuštena sebi, skupljaš dijelove i počinješ ispočetka, oslobađaš sebe za nešto bolje u budućnosti. Možda je happy end samo kretanje dalje, ispočetka. A možda je happy end spoznaja da nakon svih neuzvraćenih telefonskih poziva, slomljenih srca, nakon svih grešaka i pogrešno protumačenih signala, nakon sve boli i sramote, nikad, baš se nikad ne trebaš prestati nadati.”

Nekad je ulomke iz vlastitih i tuđih života ipak bolje započeti riječima pametnijih od mene same. Inspirirana jednom knjigom i istoimenim filmom, bez ikakvih upitnika (osim onoga u naslovu), ispričat ću vam zašto sam uvjerena da nikada ne trebate izgubiti vjeru u ljubav i taj divni muški rod.

Oduvijek mi je savršeno odgovaralo muško društvo. Bez uvrede svim mojim predivnim prijateljicama koje neizmjerno volim. Znam da se nećete naljutiti jer, na kraju krajeva, ipak se uvijek vama i obraćam i kroz vas pišem i postojim. Što se tiče muškog društva, došla sam postepeno do stadija kad konačno osjećam da mogu sama sebi reći da sam ih shvatila!

Ili to bar mislim. Taj divni muški rod zbog kojeg toliko plačemo, grizemo nokte, čupamo kosu, ponekad želimo i da nestanu, a ipak, toliko bez njih ne možemo. Ali i dalje ne shvaćam žene. I tko zna kada ću. No, da ne duljim više, shvatila sam što je pisac htio reći onime: He’s not that into you. Pisac je vrlo jednostavno uobličio i film i knjigu u jednu upečatljivu rečenicu: “Ako te ne zove, ako ne spava s tobom, ako se ne viđa s tobom… Jednostavno, njemu baš i nije stalo.” Autor rečenice je, da, muškarac. To divno petar-panovsko biće, zaigrani dječarac telećeg pogleda na svijet, zaljubljenik u svoje navike, a izgubljen bez svoje polovice. I znate kakav još muškarac? Jednostavan.

Koliko su žene ogorčene, nezadovoljne i prije svega komplicirane, shvatit ćete kroz par redaka. Dugo godina sam solirala. Tih solerskih godina proživjela sam i doživjela materijala dovoljno za novi scenarij turske sapunice. U tih nekoliko godina bila sam zaljubljena, a bome i slomljenog srca. A opet, bila sam toliko živa!

Tada sam okrenula stvari u svoju korist i dobila priliku da konačno upoznam sebe, učvrstim svoje želje i snove, upakiram ambicije, i najvažnije, naučim biti sa sobom. Koliko god sam u nekim periodima bila i povrijeđena, nikada me nitko nije čuo kako govorim da su svi muškarci isti. Shvatila sam, koliko god puta sam mislila da sam doživjela onaj svemirski trenutak s nekim, nekada jednostavno ne ide. Ne poklopiš se dovoljno s osobom o kojoj tada maštaš i ne vidiš to u što gledaš. A kad jednom progledaš i shvatiš u koliko si mana bio zaljubljen, baš se i ne sviđaš sam sebi. Ne, muškarci nisu svinje, niti su svi isti. Živa je istina da je ljubav vrsta amnezije zbog koje žena zaboravi da postoji još nekoliko milijardi muškaraca na svijetu. Najgore što tada ona može napraviti jest odustati od sebe, od tog jednog skrivenog njega, i postati onakva žena kakve i dalje ne shvaćam. Tražiti isprike, vraćati se lošim navikama, krivim potezima, promašenim ljubavima, ogorčenosti i frustraciji. Ono što bi za početak trebali naučiti od muškaraca jest kako biti sam. A vjerujem da je i njima to nekada preteško. Ipak je većina od njih cijeli život u potrazi za majčinskom figurom svoje buduće.

Ja sam, srećom, naučila kako se može sam. Koliko god ti nekada nedostaje i nježnosti i kasnonoćnih razgovora, pronašla sam unutarnju sreću. Mada, jedno mi se vrijeme osoba u zrcalu uopće nije sviđala. U nekoj svojoj želji za tim nježnostima izgubila sam nit i poispadali su mi konci iz ruke, pa su me neke usputne nježnosti navodno zadovoljavale, što se kasnije pokazalo potpuno pogrešno. Ne znam kako sam shvatila gdje griješim, jednostavno sam se probudila, porazgovarala sama sa sobom, popila kavu koja mi uvijek dođe kao turbo triježnjenje od svega i svačega i shvatila da to ne želim.

Tada sam mogla odustati i prebaciti se u kategoriju očajnica, onih koje mrze muškarce, koje nanišane svoju metu i šire oko nje mrežu informacija. Obično je ulove, saznaju sve o njemu, a pritom dobro istraže i sve njegove prijatelje. Onda počinju kalkuliranje i analiza. U toj se analizi toliko pogube da nije ni čudo da više ni metu ne vide, jer je odšetala izmorena našim kompliciranjem. Nakon toga je teško shvatiti što se dogodilo, ali ne odustaju. Toliko udaraju batićem da vide da li se još išta popraviti, jer možda on to nije tako mislio. Onda kreće faza traženja isprika i opravdanja samo kako ne bi priznale esencijalnu žensku glupost i probale spasiti što se spasiti da. Tu dolazimo do onoga zašto je uopće nastala književnost: zato što je muškarcu tada teško pokazati samog sebe kojem je nekad zaista stalo do nas, i koji se još više boji da ne zabrlja nešto.

tumblr m0fcthE8oT1rnp4qjo1 500 Muškarci, šta bismo mi bez vas?

Koliko god bio nezreo, nedovršen, ponekad smotan, smiješan, nesavršen, ipak je pun ljubavi i ničije ruke ne grle ljepše.. I ništa na svijetu ne zvuči ljepše nego kad baš taj jedan vaš nesavršen muškarac izgovori vaše ime

Muškarci su zaista jednostavni, i oni žele biti voljeni i voljeti. Ali nikako, baš nikako ne žele niti vole da im oduzmemo njihovu ulogu. Da nas maze, paze, brinu, njeguju i opskrbe nam divnu egzistenciju, naravno, samo ako im dopustimo. Nisam ni ja jedno vrijeme nikome dopuštala da mi priđe do kraja i da se prepustim, jer nisam bila zadovoljna onime što može vidjeti. Sada kada sam se konačno prepustila, samu sebe iznenađujem vlastitom sumnjičavosti i nesigurnosti. Žena je i dalje moćno biće i zbog neke plave, crne ili crvene žene svaki će muškarac izgubiti glavu. A kad je izgubi, onda je najdivnije stvorenje na svijetu. Zaljubljen muškarac u očima žene izložbeni je primjerak.

Ono što žena treba jest shvatiti da nekad treba odustati i pogledati bolje, dalje, drugdje, ali cijelo vrijeme uživati u svojoj koži. Nekada, koliko god da je bolno, treba prihvatiti to da nekome baš i nije stalo, da ne zove, da ne piše, da nije tu. Taj koji nije – s razlogom ga nema. Doći se drugi. A nekada, zbog onoga koji je tu, a netko zasigurno jest, treba isključiti onaj prekidač u glavi i jednostavno se prepustiti i prigrliti svog muškarca. Koliko god bio nezreo, nedovršen, ponekad smotan, smiješan, nesavršen, ipak je pun ljubavi i ničije ruke ne grle ljepše… I ništa na svijetu ne zvuči ljepše nego kad baš taj jedan vaš nesavršen muškarac izgovori vaše ime.


Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.