To je, valjda, poenta roditeljstva, zar ne? Da iz detinjstva izađete kao stabilne osobe koje su u stanju da se snađu u realnom svetu, kao osobe koje grade svoju nezavisnost. Ali da li je to zaista tako? Da li je opšte moguće pripremiti dete za realan svet koji ga definitivno neće maziti?

Verujem da to potiče odatle što je svakom roditelju instiktivno da zaštiti svoje dete, toliko da u tome preteruje. Ono odrasta pod staklenim zvonom, nesvesno kakve su prave muke u životu i bez kapaciteta da se sa njima izbori. Naravno, svako detetu želi da pruži što lepše detinjstvo, to je normalno, ali treba pronaći balans, koliko treba pričati o ozbiljnim stvarima i na koji način ih objasniti.

Ovo ne treba izbegavati pre svega zato što se vrlo često deca u samom detinjstvu susreću sa ozbiljnim stvarima. To može ići od zadirkivanja vršnjaka do bolesti i srmti nekog bližnjeg. Sve to mogu biti sasvim moguće stvari sa kojima će se vaše dete suočiti. Roditelji gledaju na realan svet kao na nešto što je surovo, što će njihovo dete povrediti i to zaista može da se dogodi, ali istina je da ste vi u baš takvom svetu odabrali da imate dete. Da, ne tako lepa istina za čuti. Ne možete pokazivati samo najlepšu stranu sveta, zato što uvek imamo i onu ne tako lepu.

Pročitajte i ovo: Kad dođe beba – druženje se menja

I sama sam bila sasvim nepripremljena za ono što me očekuje. Zapravo, mislim da sam počela da odrastam u tom smislu tek kad sam otišla na fakultet, kada sam postala samostalna i kada sam se suočila sa prvim većim izazovima. Sećam se koliko nisam imala pojma šta me je snašlo. Da, porasla sam, prešla sam preko toga, ali, znam da je moglo drugačije i da nije moralo da bude toliko teško, samo da sam bila bolje pripremljena, da sam imala primer u kući kako treba da se nosim sa stresnim i lošim situacijama u životu. I nisam jedina. Mislim da toliko ljudi nije bilo pripremljeno za sve što će im se desiti.

Naravno, ne možemo ni biti sasvim pripremljeni za “zli” svet, jer nikad ne znamo šta nas očekuje. Ali zato od malih, a zapravo, velikih stvari kao što su ismevanje vršnjaka sve počinje. Velika je pobeda ako tada to dete podeli sa roditeljem i roditelj na pravi način odreaguje. A to reagovanje se ne svodi samo na prijavu roditelja kod vaspitačice ili učiteljice, jer tako ono neće naučiti kako samo da se suprotstavi. Treba mu pružiti svu podršku i dati savet kako ono samo treba da odreaguje, jer prijava roditelja nije garancija da će zadirkivanje prestati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jeanette (@_jeanettemadsen_)

Ako se ovakvo tretiranje deteta nastavi, ono ni u odraslom dobu neće znati da se suprotstavi. Danas vršnjaku, sutra šefu koji ga iskorišćava. Neće znati da kaže ne, neće znati da postavi granice, neće znati da se zauzme za sebe. Uvek će se oslanjati na nekog drugog i nikada neće biti istinski samostalno. A to niko ne želi svom detetu. Uzmite u obzir da je ovo samo jedan scenario kada preterano štitite svoje dete.

Pročitajte i ovo: Sa roditeljima moraš kao sa decom

Treba da imate u vidu da detinjstvo ima ogroman uticaj na to kako ćemo se ponašati u odraslom dobu. Mnoge stvari ostaju zauvek. Da, moguće je promeniti se, ali je za to potrebno toliko rada, a nije svako spreman da se posveti tolikom radu na sebi (svaka čast izuzecima). Zato dok god možete, radite na izgradnji karaktera vašeg deteta.

Naravno, to ne znači da treba da odete u drugu krajnost i budete i suviše strogi. Treba balansirati, biti autoritet, ali i nežan. Treba pokazati detetu sve nijanse ovog sveta, tako da ono ne bude nesnađeno, a čak i ako se desi da ne zna šta želi i kako da se snađe, da je u stanju sebe da smiri, da bude strpljivo i veruje procesu.

Naslovna fotografija: instagram.com/_jeanettemadsen_

Jovana Petković

Comments