Brano Jakubović je frontmen BiH sastava “Dubioza kolektiv”. Rođen je 08.07.1978. u Sarajevu. Muzikom se bavi od svoje trinaeste godine i kaže da muziku nije koristio za osvajanja ženskih srca, već je tražio zamišljeno mesto gde sa prijateljima može pobeći od groznih devedesetih godina. Sam bend “Dubioza kolektiv” nastao je 2003. godine raspadom dva benda, pa je od “ostataka” napravljen novi sastav koji je okupio mlade ljude dok su uz priču o trenutnoj situaciji u državi i svemu što ih okružuje rešili da svoje ideje dalje prenose dobrom muzikom. Danas se, uprkos velikoj popularnosti, trude da svaki koncert sviraju kao poslednji i da uvek daju svoj maksimum.
Kao mali je bio "namazan" i igrao se sa devojčicama...
WANNABE MAGAZINE: Kakav je bio Brano Jakubović sa jedanaest godina?
BRANO JAKUBOVIĆ: U to vrijeme sam počeo da otkrivam hip hop. Tresli su me pubertet i Public Enemy, A Tribe Called Quest, NWA i ostali.
Čega si najviše voleo da se igraš?
Od malena sam bio “namazan” i uglavnom sam se igrao sa djevojčicama. Najviše sam volio da se igram tate i mame i doktora…
Omiljeni strip u tom periodu bio ti je..?
“Džeremaja” (Jeremiah), čiji je autor Herman Hapen (Hemann Huppen) i uopšte sve sto je izlazilo u Strip art-u i Stripoteci.
Koji crtani film si najviše voleo da gledaš?
Svaki koji sam mogao da vidim. Omiljeni lik u čitavoj raji bio je naravno Riđobrki sa poznatom rečenicom: “Dosta mi je zelejeznih križeva, dajte mi nešto love da je potrošim na žene, konje i kocku…”
Zbog čega si dobio prve batine od roditelja?
Kod nas nije bilo batina, tu i tamo je sjevnula koja šljaga iza uha…
Prva simpatija i prvi poljubac?
Na moju veliku žalost, prva simpatija i prvi poljubac nisu bili direktno povezani, tiha patnja zbog koje sam možda i postao umjetnik…
Devojčicama kojima se dopadao bio je najbolji drug...
Omiljeni predmet u školi ti je bio?
Kao i svakom normalnom dječku sa pretenzijama da postane umjetnik – likovno i fizičko.
Kako si se oblačio?
Pa uvijek sam počinjao od čarapa, onda potkošulja (majka zdravih bubrega), posle toga pantalone, pa košulja ili majica. U zavisnosti od godišnjeg doba na ovu kombinaciju obično se dodavala i jakna.
Čije si postere lepio na zid sobe?
Pola sobe zauzimali su košarkaši, a drugu polovinu reperi.
Jesi li bio “glavna faca u školi” i kako si osvajao devojke tada?
Nažalost, djevojke koje su se meni sviđale obično su me birale da im budem najbolji drug. Kasnije sam shvatio da bih, s obzirom na povjerenje koje su te djevojke imale u mene, bio vrhunski ginekolog.
Brano sa ostalim članovima benda Dubioza kolektiv...
Šta si želeo da budeš kad porasteš?
Mislim da sam danas na putu da postanem ono što sam htio da budem kad porastem.
Kako si se zainteresovao za muziku?
Početkom mračnih devedesetih i ja sam, kao i mnogo ljudi u Sarajevu, muzikom pravio mentalnu blokadu od svega što se dešavalo. Gradio sam paralelnu stvarnost u kojoj je od čitavog ludila koje se dešavalo u stvarnom svijetu najvažnija bila muzika.
Ko ti je bio uzor i zašto?
Uzor mi je bio Majkl Džordan (Michael Jordan), jer je nekako najviše “odskakao” od svih drugih.
Šta bi dete u tebi reklo za današnjeg Branu Jakubovića?
“Glupane, završi fakultet. Neću da provedem život u kombiju…”
Mia Karamujić je elementarna nepogoda, ali i must have svačijeg života. Voli jak stisak ruke, Daft Punk i Pariz. Ne voli roze boju, nosi fine bele čarape i živi za fajt!
