Žena koja živi sama, sav teret nosi sama. Rasterećenija je ukolko je zaista potpuno solo, a ako ima decu, onda je ona ta na koju se deca oslanjaju i ona ulaže svu svoju snagu da izađe na crtu svim problemima i zahtevima. Ona se obraća deci samo kad je fizički nemoćna i toliko bolesna, da zaista uopšte ništa ne može sama, jer ne želi da ih opterećuje onim što nije njihov prirodan deo odrastanja, obaveza i problema, nastojeći da ih zaštiti i da bude sve – organizator, investitor, zaštitnik, savetnik – otac i majka. Na isti način, žena koja živi sasvim sama, ne želi da opterećuje svojim problemima prijtelje i porodicu, jer oni imaju sasvim dovoljno sopstvenih problema – ona je svesna da je njen život egzistencijalno i organizaciono jednostavniji i smatra da bi trebalo da bude dorasla svakoj situaciji. A onda se razboli toliko da ne može da ustane da bi otišla kod lekara, a nema ni kesicu supe, ni neki antipiretik, analgetik, probiotik, antibiotik, bilo šta što bi mogla da primeni kao prvu pomoć. Da li nekog zove u pola noći da dođe da je odvede kod lekara i da bude pored nje i neguje je? Ne, jer će nekako preživeti do jutra, a možda će joj biti bolje. Kad se odluči da nekog pozove, gledaće da to bude neko vreme u koje taj neko može da reaguje, posle posla ili popodnevnog odmora. I kad prijateljica, sestra, komšinica dođe i zatekne je iscrpljenu i izmučenu postaviće joj ono čuveno pitanje – zašto nije zvala ranije, čim je osetila koliko joj je loše, nema veze što je bila prošla ponoć. A to je samo jedna sitacija. Ima ih mnogo, u svim oblastima života.

sama zena 4 Koliko je SAMOJ ženi teško da potraži pomoć

Ali sama žena ne može tek tako da cima svoje prijatelje i rodbinu, koliko god da je situacija alarmantna. Ona ne želi nikome da bude teret i tako ponekad dospe u situaciju koju je mogla da predupredi, da je na vreme potražila pomoć – praktičnu, organizacionu, novčanu, zdravstvenu. Nije to ponos. Nije ni samo uviđavnost. Najviše je stid i ustezanje. Kako da remetimo nekoga i da ga cimamo, zbog naših problema? Ko nam je kriv što nemamo nikoga ko bi nam se našao i “dodao čašu vode” kao u onoj čuvenoj narodnoj definiciji samoće? Same smo odgovorne za svoju samoću, pa i za svoje probleme, koje ljudi inače lakše, ažurnije i jednostavnije rešavaju u zajednici. Nema ko da nas natera da na vreme odemo kod lekara, pa se jednog dana samo srušimo od bolova, nema nikog da umesto nas preuzme obaveze koje prevazilaze naše moći, nikog ko će nas utešiti kad počnemo da tripujemo i hladne glave razmisliti o optimalnim rešenjima. Same smo krive za to. Osim što nismo. Jedino smo odgovorne za svoj način života, koji uključuje veći teret, više rizika od pogrešnih odluka, više mogućnosti da se nađemo u situaciji koja prevazilazi našu snagu. I treba sebi češće da postavljamo ono pitanje, samo malo preformulisano: “Zašto sada ne potražiš pomoć, pre nego što stvari imaknu kontroli i pre nego što dovedeš sebe na rub nervnog sloma?” A zatim je potrebno i da odgovarajućom akcijom odgovoriš na svoje pitanje.

Pročitajte još i ovo:

Zašto nam je POTREBNO da pomažemo drugima

Razlozi za ODUSTAJANJE od potomstva

Garderoba i provod NISU razlog za sreću

Zapratite svoj omiljeni magazin na YoutubeuInstagramuFacebookuTwitteru i pridružite nam se na Viber Public Chatu.

Izvori fotografija: www.elitedaily.com

Aleksina Đorđević

Comments