Paklenih 30 i kusur stepeni na prvi maj. Beogradski asfalt se topi, a pun autobus za Barajevo užario se na početnoj stanici čekajući vozača da se smiluje i odveze nas nedaleko od grada u naše vikend naselje, da se izrazim politički korektno i ne kažem baš selo. Ekipa u basu je šarena. Ili barajevski domoroci koji beže rodnom kraju za praznike, pošto, naravno, žive u Beogradu; ili mi, Beograđani, vikendaši željni roštiljanja i ležanja na travi sa sve krpeljima pod parolom “valjda neće mene”. Tu su i neka deca koja tripuju da su odrasla i da je prvomajski uranak na prigradskom proplanku u stvari Njujorška nedelja mode. Iz aviona se vidi ko je rodom iz grada, a ko ne – jer se ovi što su došli da studiraju previše trude da budu urbani i kul, pa to izgleda smešno, a mlađanim Beograđanima izuzetno imponuje što kolege hoće da ih ugoste i impresioniraju pa se kao prave zvezde, koje posećuju neko tamo nebitno mesto, kriju iza velikih naočara uz povremeni izblazirani komentar tipa: “E, a koliko ćemo još morati da se krčkamo do tog tvog sela?”

Slika 1 2 Uzavreli autobus Kulturo, eve me: Junaci

Uzavreli autobus, pravac Banovo brdo – Barajevo

Vredne seljanke koje su zorom poranile na banovobrdsku pijacu već se vraćaju nazad tegleći pune krmače, dlanovima izbrazdanim od rada, sa tragovima zemlje ispod noktiju. Tu su i pijanac koji mumla nešto za sebe, doterana cica u plišanoj treši sa natpisom na dupetu koja besno gleda kroz prozor, jer za nju je definitivno previše da sedi sa običnim smrtnicima u autobusu koji već dva sata prelazi pet i po kilometara. Ibarska magistrala je potpuno neprohodna. Skuvani i žedni ne damo se tako lako i nekako u tišini uz povremeno coktanje i brisanje znoja vlažnim maramicama milimo do Orlovače. Atmosfera: kamerna.

Svi su odlutali u svojim mislima osim dve gospođe koje su sele baš ispred mene i u dokolici rešavaju sva tekuća pitanja, počev od svetske ekonomske krize, preko kosovske krize do problema manjina, deponija i pasa lutalica. Kada kažem rešavaju, mislim pljuju po svemu i svima i žale što niko njima nije dao vlast u ruke jer one bi znale kako s njima dole da se obračunaju, kako da napune državnu kasu, da očiste institucije od korumpiranih činovnika, ulice od besnih životinja i grad od nelegalnih romskih naselja. Rešenja su prilično radikalna i uglavnom zahtevaju nečije hladnokrvno likvidiranje – jer to je izgleda najefikasnije. Sila Boga ne moli, samo čistka da padne i to je to! Borim se da ne razmišljam o tome kako je to kad si nesvestan gde živiš i ko si, slušajući silom prilika te ženetine kako melju li melju. Osim njih, svi su nesposobni, glupi, prljavi, rđavi, krivi, a one, jadne, taoci nemilosrdnog društva koje ih ugnjetava bez pardona.

Slika 2 Priči nikad kraja Kulturo, eve me: Junaci

Priči nikad kraja

Mnogo ste hrabre mislim se. Sve biste vi to lako samo da vam neko da šansu. Ali, avaj, nepravde. Niko da prepozna vaš talenat za sprovođenje društvenih reformi. Al’ ajd’ kao, bapska posla. Moraju o nečemu da toroču. Sa stranog i domaćeg političkog vrha odjednom su prešle na malu Romkinju koja se u nekim ritama čupave kose igrala u blizini puta i mahala nam. I kako je štrokava, i sigurno ima vaške, i sramota, i na šta to liči, i vidi je, i ne bih joj prišla, i ne mogu da je gledam – zgražavale su se oznojene gospođe masne kose, pune peruti, neobrijanih pazuha, crnih noktiju i neverovatno gustih, crnih brkova. Da ne kažem da je i u autobusu bilo nekoliko Roma što ih je samo dodatno popalilo da svoje mišljenje podele sa nama. Publika već prevrće očima u stilu – pogledaj se u ogledalo, matora – ali svi samo uzdišemo, niko im ništa ne govori. Ne mislim da je trebalo išta da im se objašnjava, jer je to u startu izgubljena bitka, ali da smo makar smogli snage da ih kulturno zamolimo da prestanu jer su suviše glasne. Ali nismo. Pustili smo i popustili, jer to je navodno ono što pametniji rade.

Negde kod Lipovačke šume agonija se završila. Nisam mogla, a da se ne zapitam kakav bi efekat bio da je neko reagovao. Da li bi tada odustale ili su odustale jer su ih svi ignorisali? Treba birati svoje bitke kažu, ali ispada da mi nikako da izaberemo bar jednu bitku. Svi kukamo kako se obistinilo ono Andrićevo pametan ćuti, a budala govori, ali nikako da pametni povuku napred pa da budala zanemi sama od sebe. Na kraju krajeva, ko je tu primitivan i nekulturan – onaj koji za bolje ne zna ili onaj koji nikako da se suprotstavi? I za jedne i za druge važi – svi junaci nikom ponikoše.

Izvori fotografija: albalifestyle.com, autobusi.net 


Maša Lopičić je diplomirani filolog i novinar. Ljubitelj knjiga, filmova, pasa i visečasovnog kafenisanja s prijateljima. Vizionar i večiti borac protiv vetrenjača i nepravde.

Comments