Osobe koje imaju iskustva sa labilnim članovima porodice, prepoznaćete po smirenosti, razumu i toleranciji. Onaj ko prihvati na sebe brigu o neodgovornom i labilnom partneru ili roditelju, kao i onaj ko odraste uz roditelja ili brata ili sestru koji su malo na svoju ruku, nauči da preuzima svu odgovornost i da to čini mirno, koliko god je u stanju.

Kad sa njima razgovarate, shvatićete da oni uopšte nisu tako mirni, da ih odnos sa labilnim članom porodice veoma uznemirava, ali da stalno ulažu napor da ne pobesne, da ne budu suviše grubi, da budu razumni i za sebe i za onog ko to baš i nije. Pri tom, oni stalno pokušavaju da sebi objasne ponašanje porodičnog ludaka i nikad ne uspevaju do kraja da opravdaju njegove postupke tom labilnošću, bilo da ona već ima neku dijagnozu ili je još uvek anonimna.

Neuroza, paranoja, šizofrenija, manična depresija, bipolarni poremećaj, ili šta god drugo, ne znače ništa onome ko mora da živi sa vlasnikom dijagnoze i da se stara o njemu. Teško je pomiriti se sa tim da su vitalni delovi ličnosti koji su sačuvani i često dominantni u ponašanju labilnih osoba samo fragmenti onoga što poznajemo kao pravo lice te osobe, trenuci ravnoteže, koja može da održava privid samo neko vreme, dok se ne pojavi okidač. A vi ne znate u čemu je taj okidač, jer može da bude apsolutno u svemu. Zato je najbolje da vaše ponašanje uvek bude isto – kao sa detetom. Prijazni i vedri, ali na oprezu, spremni da budete strogi i da naredite ako treba, ili da tešite, umirujete i ubeđujete, u zavisnosti od tripa koji se trenutno nameće.

Čemu nas uče ludaci u porodici2 Čemu nas uče ludaci u porodici
Comments