Pogledajte samo koliko puta dnevno naiđete na nečije profile na društvenim mrežama koji će vam i najnepoznatije osobe učiniti poznatima i približiti vam njihov svijet. Približit će vam osobe za koje se nećete ni nadati koliko su vam slične, i shvatit ćete koliko svi na neki neobičan način gajimo iste dvojbe, sumnje i strahove. Neki neće dopustiti da im se približite, neki će nastaviti svoju intimu izlagati kao šarene artikle u izlogu bez ikakve namjere da pronađu sreću. Njihovi negativni stavovi natjerat će vas da pomislite da je tako normalno, društveno prihvaćeno, te da tako jednostavno treba biti. Ne treba, ako vi to ne želite. Ignorirajte strahove, i tuđe i svoje. Izađite van iz kože koja vas steže i vuče prema nazad. Što onda ako se razočarate? Jednom, kada se osvrnete iza sebe, moći ćete, sa nekim melankoličnim tonom reći sami sebi da ste jednom i vi proživjeli tu magičnu ljubav. Možda ćete poželjeti o njoj pričati, ako čak ne i zapisati nešto što će, ako ne ljubav sama, ipak ostati vječno.
Ako dozvolite ljubavi da vam priđe, dozvolit ćete ujedno da vam priđe i strah od nepoznatog, a možda i potencijalan tužan kraj. Ali ljubav će ostati, makar samo na zidu
Nemojte ružno govoriti o ljubavi, ona to nije zaslužila. Barem ona prava nije.
Ta prava ljubav čeka na svakoga. Molim vas, barem kad je ljubav u pitanju, nemojte biti kukavice. Vjerujte mi, iako “tko sam ja da to tvrdim”, u jednom trenutku ovog nimalo lakog života, isplatit će vam se.
Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.
