Nikola Mijomanović je zapao za oko javnosti svojim pojavljivanjem u emisiji “Ja imam talent”. Kako je svojom ličnošću i plesom koji oduzima dah zainteresovao mnoge, nakon učešća uspesi su počeli samo da se nižu, a popularnost da neminovno raste. Kako se Nikola odnosi prema svom uspehu i karijeri koju uspešno kroji pročitajte u sledećim redovima, a ono što sam ja zapazila jeste da je pre svega ličnost koja pre svega voli i uživa u životu i onome što radi pa je tek onda, verovatno zahvaljujući toj osobini, i uspešna, mlada i perspektivna osoba.
WANNABE MAGAZINE: Ćao Nikola! S obzirom na to da si se skoro vratio iz Azerbejdžana sa takmičenja za pesmu Evrovizije, možeš li da podeliš sa nama kako si se proveo u pratnji Ramba i kako je na prvom mestu došlo do saradnje?
NIKOLA MIJOMANOVIĆ: Ej Jeco, prije nego što počnemo da “pričamo” o meni, samo da ti se zahvalim na ovom intervjuu, vidim da si pripremila odlična pitanja. Pa… Azerbejdžan, hm… Lijepo sam se proveo, pravio sam probleme, trudio se da slobodno vrijeme što bolje iskoristim, da vježbam nogu u bazenu i sali, šetam kroz grad, pravim još problema, radim streetshow sa drugarima, koji je inače zabranjen kod njih i taakoo… Svašta nešto, ali uglavnom bilo je lijepo, moglo je bolje. Do saradnje je došlo zahvaljujući Danilu Kaleziću koji nas je povezao sa agencijom “MAPA”, a oni su nas prvo angažovali za spot, a posle toga i za Evroviziju.
Nikola sa crnogorskom delegacijom za Evroviziju
Da li nakon učestvovanja u emisiji “Ja imam talenat” i Evroviziji, primećuješ porast broja svojih fanova, da li ti stiže više ponuda za saradnju, kako napreduje tvoja karijera nakon ovih uspeha?
Ne smatram ovo do sada nikakvim uspjehom, vjerovatno jer ciljam na neke druge stvari kada je u pitanju ples, stvari kao što su edukovanje sebe što je bolje moguće u plesu i van njega, prenošenje znanja na druge i afirmisanje pravog bboyinga i plesa u Crnoj Gori. Veliki je broj klubova koji samo koreografski uče djecu da plešu i uzimaju novac od roditelja i te iste djece kako bi preko njihovih leđa mogli da priušte sebi bolji život. Ponuda ima mnogo više, zahvaljujući emisiji “Ja imam talenat” ali ne prihvatam ih sve, imam određene uslove, kada kažem uslove ne mislim samo na honorar, a i pri tome čekam operaciju koljena u julu, pa se do tada pokušavam čuvati, iako povreda traje od februara. Fanova ima više, uglavnom djevojčica i pozdravljam ih ovom prilikom (smeh).
Volela bih da se vratimo na same početke… Kada si počeo da se baviš brejkdensom i zašto?
“Davne” 2008, a razlog je veoma jednostavan, prvenstveno sam htio da prestanem da lutam i da počnem da radim nešto od svog života, nešto na čemu ću morati sam da radim, nešto gdje nema granica, pravila i najvažnije gdje nema predivnih “trenera”. To su sve neki racionalni “razlozi” i objašnjenja, zašto ovaj ples, a ne nešto drugo, mada isto je kao sa djevojkom koji zavoliš, ne znaš zašto i kako baš nju, možeš hiljadu mana i vrlina da nabrojiš, ali opet nije to objašnjenje zašto je voliš. Jednostavno, voliš.
Nikola je pored svog talenta na Evroviziji pokazao i svoju buntovničku crtu
Da li postoji neki poseban pokret koji voliš da izvodiš i zašto?
Svoj. Svaki plesač ima određene stvari koje je on kreirao, izmijenio, prilagodio svom tijelu, svom karakteru, još uvek imam mali broj takvih pokreta, svojih, ali trudim se da budem kreativan, da stvorim nešto novo, teško je, ali eto, tih par što imam, to su mi najdraži.
U čemu vidiš vrednost plesa uopšte?
Uvjek ga možeš raditi, uvjek možeš plesati, vrijednost vidim u tome što me čini srećnim i što mislim da nikada neću prestati, već da ću sa godinama samo da promjenim i prilagodim svoj stil tijelu kao što to sada radim. Nisam u mogućnosti zbog povrede da čučnem, da šutnem nogom, da se oslonim na nju, ali opet plešem, opet se vrtim, samo je potrebno prilagoditi se i imati volju, a volja i nije problem ako je ljubav prisutna.
Da li si trenutno član nekog kluba ili si samostalni umetnik?
Da, član sam Kulturno Umjetničkog Centra “AS” koji postoji već dvadeset godina. Nisam učitelj, već u dogovoru sa direktorom kluba plešem za klub, nastupam za klub, pomažem na svaki mogući način, a oni meni za te usluge pružaju salu i mogućnost treniranja 24/7.
Kako tvoj grad, Herceg Novi reaguje na tvoje uspehe?
Dobro pitanje! Ne znam, čudno. Stariji ljudi me podržavaju, pokazuju dozu oduševljenja i osmjeh, osjetim da im je drago i dopada mi se što oni prihvataju ovaj, još uvjek, svjež plesni pravac, a tinejdžeri i vršnjaci potpuno suprotno… Zanimljivo.
Voli da poredi ljubav prema devojci i ljubav prema plesu
Uz čiju muziku najviše voliš da igraš?
Uglavnom se na Jamovima vrti funk, ali ja treniram uvjek solo iz razloga što me ne gura taj funk ni najmanje, više volim Gangstarr, Guru (Jazzmatazz), Das Efx, Black Sheep, Digital Underground, Aotp, Dramacydal, Promoe, Prop Dylan, Jedi Mind Tricks, Vinnie Paz, edIt, Sade, mada u posljednje vrijeme ne gasim Guru ft Angie Stone – “Keep your worries”.
S obzirom na to da na prstima imaš tetovažu – bboy, da li bi mogao da pojasniš čitaocima raziku između bboyinga i breakdancea, ukoliko postoji i šta termin bboy u stvari označava?
Više puta sam to objašnjavao i uvjek se raspričam, jednostavno za razumjeti, kao kada kažu Reper (break dance) i MC (bboy), mada danas svakakve psihički nestabilne osobe sebi dodjeljuju titulu MC-a, pa je teško prepoznati. Razlika je u posvećenosti, ciljevima, očekivanjima od plesa, da li ga živiš ili ga iskorištavaš za par minuta pažnje, da li ga voliš ili je nešto što radiš preko vikenda…
Nikola nam objašnjava svoju tetovažu
Brejkdens je samim svojim stilom povezan i sa karakterističnim načinom odevanja, da li moda i stil imaju značaj u svemu onome čime se baviš i u kojoj meri?
Imaju i nemaju. Za nastupe, spotove i takve stvari ljudi traže te neke kačkete, marame, široke majice i ostale detalje po kojima se “prepoznaju” reperi i brejkdenseri, kako bi to izgledalo atraktivnije, mada kada dođete na neki battle ili jam, možete da vidite veliki broj bboyeva koji se upravo suprotno od toga oblače – prilično uske pantalone, plitke patike ili starke, normalne majice (a ne one XXXXXL)… Naravno, imaju bboyevi i dalje svoj imidž, ali to se godinama izmijenilo i prema mom nekom subjektivnom mišljenju unormalilo, tako da je iz onog ne baš simpatičnog preširokog klinačkog fazona sada je to već prešlo u nešto sa dozom ukusa. Zaključak: definitivno da imaju značaj, samo zavisi od toga gdje sebe vidiš.
Šta bi poručio nekome ko tek počinje da se bavi brejkdensom?
Peace, love, unity, knowledge and having fun.
Putuj, upoznaj i prihvataj, osjeti ljubav i znanje koju pravi bboyevi prenose, kao što su to bboyevi iz Recognize crewa, Fucking Beautifull, Balkan Mafia. Budi uporan, treniraj tvrdo i isplatiće ti se, ako ne novčano, onda hoće na fizičkom izgledu i zdravlju, ako ne ni tu… Barem ćeš uživati i raditi nešto kreativno i produktivno sa svojim vremenom. Prvo knowledge i hard practice pa tek onda having fun, uvjek. Veliki pozdrav za čitaoce Wannabe Magazine-a i one love!
Jelena Todić obožava modu, smeh, Beograd, crnu čokoladu, kafu Doppio Marrakesh, svoje divne drugarice, a pre svega da slika i da bude slikana. Smatra Audrey Hepburn neprevaziđenom ikonom stila. Njen moto: “Nothing is impossible, word itself says I’m possible.” (A. Hepburn)
