Zatečena i oduševljena entuzijazmom lekara, grafičkog dizajnera, karikaturiste, umetnika Radoja Rakočevića, poznatijeg pod imenom Sirivoje Surutka, osetila sam odgovornost da se za ovog čoveka čuje. U našem kratkom, ali više nego interesantnom intervjuu (jer kakav ti je sagovornik takav ti je tekst), predstavljamo vam čoveka koji će vas sigurno podstaći da radite na sebi.
WANNABE MAGAZINE: Radoje, za početak predstavite se našim čitaocima, ko ste Vi i odakle ovaj zanimljiv pseudonim?
Zovem se Radoje Rakočević, živim u Podgorici i trenutno se najviše bavim grafičkim dizajnom i crtanjem. Na društvenim mrežama sam prisutan kao Sirivoje Surutka. Najaktivniji sam na Twitteru (@sirivoje) gdje crtam realistične portrete korisnika te mreže. Porijeklo samog pseudonima vezano je za jedan moj nestašluk iz djetinjstva. Naime, kad sam bio mali vrzmao sam se oko bakinih kaca sa sirom, tako da sam u jednu čak i upao. Ni sam se ne sjećam kako se sve to odigralo, ali znam da je bio u pitanju ukusan sir iz Pive! Tako da taj događaj ni najmanje ne pamtim kao traumatičan!
Portretom kroz dušu
Završili ste jedan fakultet, drugi privodite kraju, a sada ste se posvetili crtanju portereta. Ispričajte mi taj put uspeha i odluka, koji me je, moram priznati, vrlo pozitivno iznenadio i podstakao da se zapitam nad sobom i svojim ciljevima.
Tako je, završio sam medicinski fakultet. Odradio sam i ljekarski pripravnički staž u trajanju od godinu dana. Međutim, tokom studija shvatio sam da mi nedostaje moja prva ljubav – umjetnost. Od djetinjstva volim da crtam, objavljivao sam stripove i karikature u raznim časopisima još dok sam bio osnovac. Ali, tek kada sam se na trećoj godini medicine distancirao od umjetnosti (usljed velikih obaveza na fakultetu) shvatio sam koliko mi zapravo fali sav taj svijet. Riješio sam da upišem Fakultet vizuelnih umjetnosti u Podgorici čim diplomiram. Jedno vrijeme sam paralelno studirao i odrađivao staž kao ljekar. Sjećam se da se to pročulo među pacijentima, što je njima bilo veoma simpatično. Čak me je jedan stariji gospodin upitao dok sam ga pregledao: “Doktore, molim te, hoćeš li me nacrtati nakon što mi poslušaš pluća?”.
Zašto ste baš izabrali Twitter kao prostor za svoju afirmaciju, i da li su se do sada pokazali neki rezultati?
Odavno imam običaj da posjećujem galerije, ali tamo rijetko kada sretnem drugo živo biće – izuzev osobe koja je zadužena da nadgleda izložena umjetnička djela. Posebno je porazna činjenica da u Crnoj Gori veći dio intelektualaca pođe da pogleda neku izložbu samo ako se dijele besplatna hrana i piće ili ukoliko se zna da će događaj biti medijski propraćen, pa žele da budu viđeni na TV-u. Nedavno sam učestvovao u jednoj kolektivnoj izložbi zajedno sa najboljim mladim umjetnicima iz regiona, ali događaj je prošao gotovo nezapaženo. Sa druge strane, društvene mreže su odličan kanal za promociju i mislim da je dobra odluka to što predstavljam svoje radove na Twitteru. Tu objavljujem i karikature, ponekad i svoja ulja na platnu, ali korisnicima ove mreže najviše se sviđaju portreti koje crtam olovkom ili tušem.
Radoje Rakočević, umetnik iz Crne Gore
Koliko Vam je vremena potrebno za jedan crtež i kako birate ljude koje ćete portretisati?
Obično mi treba par sati za jedan portret. Važno je i to koliko me nečije crte lica zaintrigiraju. “Modele” uglavnom biram nasumično, tako je interesantnije. Naravno, logično je i da želim da nagradim ljude koji me aktivno prate i promovišu moje radove, tako da im često poklonim crtež.
Da li je bilo nekih zanimljivih ili hajdemo reći neočekivanih ponuda od ljudi koje ste crtali ili, pak, onih drugih?
Zahvaljujući radovima koje objavljujem na Twitteru dobijam brojne ponude za saradnju. Najviše volim kada učestvujem u NVO projektima koji se tiču zaštite ljudskih prava. Tu bih posebno istakao akciju “Zaštiti slabije”, gdje sam ja autor vizuelnog rješenja. Zatim, jednom prilikom sam na Twitteru postavio logo koji sam uradio za poznatu podgoričku prodavnicu nakita i satova. Ljudima se logo svidjeo i tako sam ostvario tri poslovne saradnje. Trenutno imam i nekoliko ozbiljnih prijedloga koji se tiču organizovanja izložbi mojih radova u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Ali, posebno me raduje ponuda da ilustrujem knjigu poezije, što mi je oduvijek bila velika želja.
@Sirivoje je takođe vrhunski majstor karikature
Recite mi šta ste još radili osim portreta i zašto na kraju ipak portret?
Na Twitteru sam prvobitno objavljivao karikature. One su naišle na pozitivne reakcije, ali nakon nekog vremena poželio sam promjenu u kreativnom smislu. Uželio sam se klasičnog, realističnog crteža. Idealan način da se vratim u crtačku formu bio je da portretišem korisnike Twittera. Siguran sam da ću to raditi duže vrijeme, a najviše me stimuliše kad vidim koliko su ljudi srećni kada na poklon dobiju vjeran portret. Zahvaljuju se više puta, nude saradnju… Ponekad objavim i svoja ulja na platnu. To rijetko činim iz razloga što meni slikarstvo služi da izrazim svoje intimne emocije, pa je logično da te radove želim da “čuvam” za sebe. Ali, ne kajem se kada svoje slike predstavim na društvenim mrežama, jer onda ljudi ispisuju neka svoja tumačenja – tako da nastaje krajnje interesantan brainstorming. Zaista uživam kada čitam kako neko drugi doživljava moja djela.
Na kojim ste projektima još angažovani?
Trenutno sam u fazi formiranja street art grupe koja će se ozbiljno baviti društvenom kritikom. Znajući kakvo je stanje u zemlji (koja grca u korupciji, nepotizmu i kršenju osnovnih ljudskih prava), siguran sam da nećemo ostati bez izvora inspiracije i da će muze biti na našoj strani. Naravno, planiramo da prezentujemo svoje radove preko društvenih mreža. Svjesni smo da naša vlast oštro reaguje i na najmanji vid kritike, tako da obećavamo da ćemo kucati tweetove iz spuškog zatvora ukoliko nas pohapse. Tamo je dozvoljena upotreba mobilnih telefona.
Modele za portrete bira nasumično
Danas se sve više ljudi žali na manjak slobodnog vremena, pitam da li ga Vi imate, kako ga provodite i da li postoji još neki hobi kom volite da se posvetite?
S obzirom na to da još uvijek studiram (na završnoj sam godini Fakulteta vizuelnih umjetnosti), a uporedo radim kao grafički dizajner u jednom studiju – slobodnog vremena imam vrlo malo. Ali, kada sam u mogućnosti volim da pročitam neku dobru knjigu. Trenutno me privlači egzistencijalizam i autori kao što je Erberto Elder.
Ako uzmemo u obzir Vaše obrazovanje i ono čime se bavite, kada završite Fakultet vizuelnih umetnosti, koja će biti Vaša zvanična profesija, kako ćete se predstavljati ljudima i čime biste, naravno, na kraju voleli da se bavite?
Kada diplomiram imaću zvanje grafičkog dizajnera, ali razmišljam o tome da specijaliziram slikarstvo ukoliko mi se ukaže ta mogućnost. Iskren da budem, volio bih da se do kraja života posvetim upravo slikarstvu. Ali, znam da je ovdje nemoguće živjeti samo od te grane umjetnosti – tako da ću vjerovatno uporedo morati da se bavim komercijalnim dizajnom, što i sada radim. U svakom slučaju, to neće biti neka velika “žrtva”, jer volim i dizajn – iako manje u odnosu na klasično slikarstvo.
Uljem na platnu vodi nas kroz svoja najdublja osećanja
Kako da sledimo svoje želje, a da pritom ne pogrešimo u izboru ako nas, na primer, vode u dva različita pravca? Kako znati koju izabrati?
Čovjek je uglavnom sam svjestan šta ga najviše privlači u životu, ali ovdje je prinuđen da pravi kompromise kako ne bi ugrozio svoju egzistenciju. Tako da ljudi često biraju da se bave onim poslom koji im pruža finansijsku sigurnost, a zapostavljaju svoje iskrene želje. Moj profesor sa medicine, ugledni beogradski intelektualac, tokom studija je dobio ponudu da bude stalni član poznatog rok benda – Generacije 5. Sa ove vremenske distance on sjetno kaže da, bez obzira na veoma uspješnu profesionalnu karijeru, žali što nije otišao u muzičke vode, jer je upravo to bila njegova prva i najveća ljubav. Vjerujem da ove njegove riječi dovoljno govore i da ne treba imati dileme u izboru između razuma i srca.
