Stjepan Hauser zajedno s Lukom Šulićem tvori 2Cellos za koji je, dosad, čula cijela planeta Zemlja. S razlogom. Stvorili su nešto sasvim novo zahvaljujući svojem glazbenom obrazovanju, talentu i trudu – spojili su klasičnu s rock glazbom. Time su ljepotu klasične glazbe približili širokoj masi.
Razgovarali smo sa šarmantnim Stjepanom Hauserom koji nam je ispričao ponešto o svojim počecima, slavi i željama. Onako kako uživamo u njegovoj glazbi, uživali smo i u njegovim odgovorima.
WANNABE MAGAZINE: Povezanost između vas i violončela traje dugi niz godina, od djetinjstva. Kako se rodila ta ljubav?
STJEPAN: Unatoč tome što sam bio tek maleno dijete, jednostavno sam osjetio te čarobne vibracije koje izlaze iz tog instrumenta, zvuk je bio veoma topao, ugodan i plemenit, najbliži je ljudskom glasu.
Jeste li ikad eksperimentirali i s nekim drugim instrumentima? Otkrijte tajnu: što violončelo ima, a što nemaju neki drugi instrumenti?
Sviram za svoj gušt klavir ili gitaru, ali ništa se ne može usporediti s cellom, cello ima sve! Može zvučati visoko i virtuozno poput violine (violina ne može tako duboko), može duboko poput kontrabasa (kontrabas ne može visoko ni toliko briljantno zvučati), može zvučati najnježnije i najintimnije, može biti žestoko i agresivno, ima strašnu snagu… Svirajući pizzicato zvuči poput gitare (a gitara ne može držati dugačak ton da traje bez prekida), s distrorzijom zvuči luđe od električne gitare, može se lupati po njemu kao da je perkusija… Ma može apsolutno sve!
Možete li opisati kako je nastao 2Cellos?
Luka i ja se znamo još od tinejdžerskih dana, susretali bi se na natjecanjima i raznim seminarima, zapravo su nas svi smatrali najvećim rivalima. Oboje smo oduvijek bili fanatični za cellom, sviranjem i vježbanjem i svirali smo s dosta energije i strasti. Oduvijek smo htjeli svirati zajedno jer smo znali da bi to bilo totalno ludilo i kaos, pogotovo ako oboje dobijemo napad adrenalina! I napokon, kad je došao u London na postdiplomski, gdje sam ja već bio pet godina, ukazala nam se prilika da napravimo nešto zajedno, i odmah je sve eksplodiralo nakon prvog zajedničkog videa.
U vrlo kratkom vremenskom roku, zajedno s Lukom Šulićem, ostvarili ste svjetsku slavu. Kako se nosite s njom? Može li se čovjek ikad, u potpunosti, naviknuti na horde obožavatelja?
Pa zapravo da, to ti postane najnormalnija svakodnevica – da se svi hoće slikati s tobom i da žele autogram, to je postala naša najučestalija i najnormalnija radnja kad kog se negdje pojavimo… Volimo naše fanove i zapravo se sve događa kroz neku pozitivnu atmosferu, druženje i zezanciju.
Koliko vas je svjetska slava promijenila?
Apsolutno ništa, ostali smo potpuno iste osobe od prije, jedino što nam se život skroz izmijenio i sve oko nas. Više nemamo toliko slobode i vremena koliko smo prije imali, a odjednom ti se nacrtaju neki ljudi, tebi potpuni stranci, koji te do jučer pogledali nisu, a sad su svi zagrijani za neku suradnju, prijateljstva, ovo, ono… Pa se moraš znati nositi s time i izbjegavati te neke nametnike i ulizice.
Nastupanje s Eltonom Džonom (Elton John), pojavljivanje u američkoj tv-seriji za mlade “Glee”, suradnja s Oliverom Dragojevićem… Popis je uistinu dugačak. Susretali ste se s mnoštvom zvijezda, domaćih ili inozemnih, s kojima je lakše raditi?
Svi ti veliki ljudi i glazbenici su u principu najjednostavniji ljudi, i nema nikakvih nesporazuma.
Koja vam je suradnja najdraža?
Oliver.
Kakvi su vam planovi za solističku karijeru? Znamo kako niti ona nije zanemarena…
Ne planiram ništa, sviram i uživam.
Kako se najbolje opuštate?
Šetnja u prirodi.
Koje je vaše najdraže mjesto na svijetu?
Rakalj.
Što je ili tko je vaša najveća ljubav?
Glazba, cello, umjetnost, izražavanje…
Moram pitati, na radost Wannabe Magazine čitateljica, kakva je žena vaših snova?
Tajanstvena, skromna, samozatajna, misteriozna, šarmantna, ženstvena, tiha, nježna, predivna…
Što je najvažnije što ste naučili u životu?
Treba biti i ostati svoj.
Imate li neostvarenih snova? Što očekujete od budućnosti?
Želim pronaći ljubav svog života.
… A Wannabe Magazine želi Stjepanu Hauseru i Luki Šuliću još mnoštvo uspješnih godina!
Izvor fotografija: Stjepan Hauser
Ela Vujanić – “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno.