Na veoma oštar, iskren, ali i humoristički način iznosite svoja razmišljanja tokom šoua. Postoji li neki fenomen u odnosima između muškaraca i žena o kojem volite najviše da pričate i koji volite da često obrađujete? Kako publika reaguje na Vaše opaske?
Fenomen su upravo različitosti. Ali to nisu opaske, već žive istine. Ja najčešće pričam o situacijama u kojima se mnogi mogu pronaći, o svim onim ludostima, nesporazumima i histerijama u kojima se brojni mogu poistovjetiti , zbog čega i publika odlično reagira.Inače, mislim da su muško-ženski odnosi nespresušna njiva za vječnu komediju.
Ljubav prema stand up nastupima i ljubav prema pisanju stopili ste u jedno, te su tako nastale priče “Gore ne može”, a onda i roman “Šaka suza, vrića smija”. Ali svoju ljubav prema pisanoj reči pokazali ste i kroz književne večeri pod nazivom “Ženska priča”. Možete li da nam približite koncepciju ovih književnih večeri? Koja je njihova glavna namera?
“Ženska priča” je live talk show pred publikom , u kojem ugošćavam žene koje su samo i isključivo svojim talentom, radom, trudom, kreativnošću i pameću postigle uspjeh. Prve tri sezone sam ugošćavala spisateljice iz područja beletristike i publicistike, a od ove sezone u goste pozivam i sve one koje su uspjele na drugim područjima, od novinarstva, glume, sporta, mode i ostalih područja. U Zagrebu se show od ove godine održava u multimedijalnom klubu Opera, koji može smjestiti i 300 žena u publici , iako ja uvijek naglašavam da su muškarci i više nego dobrodošli. Velika mi je želja jedan dan “Žensku priču” pokrenuti i u Beogradu.
Očekuje nas i nova priča iz vašeg pera pod nazivom “Jesi li online”. Koja Vam je glavna inspiracija bila tokom pisanja? Možete li ukratko da nam predstavite srž radnje?
Rekla bi da je ovo urbano- digitalizirana priča koja problematizira muško -ženske i žensko -ženske odnose kroz prizmu trenutnih aktualnosti u našoj regiji , obavijena celofanom iz kojeg pršti puno autoironije, humora i zabave. Iako je inspiracija za roman moj život, kaže se da sve šta stavimo na papir odmah postaje fikcija. Tako su i moje junakinje plod moje mašte, ali i plod stvarnosti jer se u njihovim životnim pričama brojne žene regije mogu prepoznati. Svaka od njih nosi svoj osobni križ s kojim se svakodnevno bori, od samohrane majke, singl cure, vječne udavače, rastavljene, ili u našem žargonu raspuštenice, pa sve do deklarirane lezbijke. Poveznica između njih je što su sve one na neki način stigmatizirane, obilježene i često društveno neprihvatljive, a nerijetko i otpisane, a da ih zapravo nitko ni ne pita koliko im je u životu teško, no svi imaju pravo na komentar, trač ili osudu.
