Branimir Prijak, fotograf iz Sarajeva, samouvereno koračajući kroz svoju treću deceniju života, ostavlja za sobom vredne plodove svog rada. Korežiser kratkometražnog filma: “True love”, trenutno direktor i urednik fotografije na nekim od najposjećenijih sajtova u Bosni i Hercegovini radiosarajevo.ba i sportcentar, predavač kursa fotografije u Kulturnom centru Gorica i član najmnogobrojnijeg i najpopularnijeg benda na balkanu Dvadesetorice, ovog puta odgovara samo za vas!
WANNABE MAGAZINE: Brano, zašto ste počeli da se bavite fotografijom, da li vam je to hobi ili se prosto na taj način najbolje izražavate i borite protiv konkretnih životnih situacija poput pesnika, plesača…?
BRANIMIR PRIJAK: Moj otac se iz hobija bavio fotografijom. Sjećam se da je u ostavi stana u kojem smo živjeli cijeli moj život stajala stara mašina za razvijanje slika, koja kao da je čekala momenat kada ću skinuti prašinu sa nje i ponovo je početi koristiti. Tako se i desilo. Presudni momenat da sebe počnem smatrati ozbiljnijim u tom poslu se desio kada smo, moj prijatelj Mirel Hadzijusufović (dizajner) i ja, pobjedili na konkursu za najbolji plakat Prvog festivala elektronske muzike u Sarajevu pod imenom “Futura”.
Da, vjerovatno se na neki način kao pjesnik ili plesač borim protiv površnosti i primitivizma koje naše društvo sve više okružuje poput živog blata u koje nepovratno tonemo centimetar po centimetar, ali srećom još uvijek nas ima dosta koji se nedamo! Bar u mislima. (smeh)
Kako bismo najlakše mogli da prikažemo našim čitaocima i ljubiteljima fotografije kako jedna celina nastaje? Imamo temu, potrebne fotografije koje je prikazuju, da li je to dovoljno za jednu izložbu, kako taj proces izgleda i šta ga prati?
Najvažnije je imati dobre fotografije i nekoga ko će to prepoznati i producirati, tj. finansirati. Zahvaljujući modernoj tehnologiji danas svako može imati dobar foto-aparat i brzo početi smatrati sebe fotografom, međutim iskreno ja sve rijeđe viđam izložbe koje me stvarno ostave bez daha. Ali dese se i često me inspirišu da budem još bolji.
Potrebno je imati bar osnovnu ideju. Prilikom fotografisanja i realizacije ideja poprima na svom obliku i konkretnosti. Ja obično radim sve dok nisam zadovoljan krajnjim proizvodom. Nije loše pitati prijatelje čije mišljenje cjenite za neku sugestiju i ne zaboravite da je svaka kritika konstruktivna i da naravno ne uzimate sve u obzir nego odlučite sami u čemu je ta osoba u pravu ako ima primjedbe na vaš rad. Iskoristite to pametno i uvijek će se naći neko ko će prepoznati i pohvaliti vaš rad. Svaki trud se na kraju isplati.
Kad smo kod izložbi pozivam sve 10. oktobra u Klub Kulturni Front/Grad na izložbu Spomenika revolucije.
Prilikom fotografisanja i realizacije ideja poprima na svom obliku i konkretnosti
Od 2001. radite kao foto-reporter. U početku za nedeljnik “Slobodna Bosna” i slovenački magazin “Mladina”, a posle za niz drugih. Koje vam je iskustvo doneo taj rad, uslovno znajući, naravno, da je rad na terenu neuporediv sa nešto laganijim radom za potrebe letaka, postera?
Svaki posao zahtijeva određenu odgovornost. Bez obzira bio to rad na terenu, za potrebe dokumentarne fotografije ili flajera treba osmisliti ideju ili prepoznati situaciju koja će vašoj fotografiji dati smisao i podići je iznad prosjeka.
Dokumentarna fotografija jeste teža, jer treba prepoznati pravi trenutak i reagovati u pravo vrijeme. Mislim da je u suštini sportska fotografija najzahtjevnija, jer se često (zavisno od sporta) sve dešava jako brzo i treba znati predvidjeti situaciju i reagovati, tj. početi slikati prije nego što se ona i desila.
Jeste li nekada dolazili u sukob sa ljudima zbog sadržaja u svojim delima? Verujem da je meta mogla biti vaš autoportret sa naočarima za vid, oreolom i odorom sveca? Svesni smo da ljudi ne vole skrnavljenje svetinja, da li ste u svom slučaju naišli na izuzetak?
Rođen sam i odrastao u Sarajevu, svima poznatoj multikluturalnoj sredini. Ja to smatram određenom vrstom blaga, jer od različitosti se uvijek može samo naučiti.
Prijatelj Ognjen Totić (urednik emisije na radio sarajevu “Muzika je najbolja”) i ja smo nekada puštali muziku po klubovima. Ovo je bila najava.
Kiril i Melodije ili Kruder i Dolfmajster slavopravlja počinju djelovati krajem 20. stoljeća gospodnjeg. Dobrom muzikom prosvjetljavaju voispostavljajući svoje playliste od najpopularnijih plejera svih vremena poput windows media playera ili winampa. Nadaju se da će u kući slavopravlja naći svoje simpatije i napraviti voistinu dobru atmosferu. Blagoslovljeni bili pa vidjeli.
Flajeri i posteri za naše partije su bili u kontekstu dva pravoslavna popa koji prosvjetljavaju ljude muzikom. Sve je bilo napisano na ćirilici i u Sarajevu koji danas većinski muslimanski grad nismo nikada imali problema nego je to ljudima bilo jako simpatično i partiji su uvijek bili super posjećeni.
Za mene je umjetnost religija u koju najviše vjerujem. Dobra i iskrena umjetnost uvijek izaziva emocije poput ljubavi i vjere, tjera na razmišljanje i otvara horizonte. Ja lično ljude gledam kroz njihove karaktere i individualnost. Volio bih da imam priliku vise sarađivati sa ljudima iz regiona. Otvoren sam za sve vrste saradnje i spajanje mostova. Mislim da je oduvijek postojala povezanost između Beograda i Sarajeva. Svojim čestim dolascima i susretima sa prijateljima iz Beograda vidim da bez obzira na sve ona još uvijek postoji i moram priznati da mi je jako drago zbog toga. Samo mogu poželiti da je bude još više.
Kiril i Melodije
Tema jedne od vaših izložbi bila je Spomenici revolucije i narodnooslobodilačke borbe u bivšoj Jugoslaviji, kroz fotografije ste pokušali odgovoriti na pitanje: Na koji način se, preživevši rat u BiH, nastavljamo sećati Drugog svetskog rata? Da li je ovakav pokušaj naišao na nekakva negiranja ili pak na potvrdu i poistovećivanje?
Tema ove izložbe je bio komparacija i odnos prema spomenicima revolucije sada i nekada. Činjenica je da su te spomenike pravili neki od najboljih arhitekata tog doba. Također da su bili mjesta masovnog okupljanja za razne državne praznike. Danas su ta mjesta zamijenile religijske institucije, a spomenici su ostali kao svjedoci nekom prošlom vremenu i sistemu, uglavnom zaboravljeni i u jako lošem stanju. Neki su eksplozivom dignuti u zrak, neki smješteni u nepristupačne dijelove grada, neki prekriveni ogromnim količinama smeća…
Jedno od pitanja je da li na taj način želimo pobjeći od naše bliske prošlosti i praviti se kao da nikada nije postojala. Za dosta ljudi sjećanje na tu prošlost je još uvijek utopijsko, ali živimo u novom vremenu novih idola, koje vode novo društvo u kome su riječi poput slobode, ravnopravnosti, ljudskih i radničkih prava nažalost samo instrumenti za skupljanje glasova prije izbora.
Na otvaranju izložbe fotografija, nastalih u periodu od 2000. do 2009. godine u Sarajevu, izjavili ste da: “Kombinacijom dokumentarnih fotografija i “nadrealnih” fotomontaža pokušavate dočarati jednu zaboravljenu životnu dob u potrazi za izgubljenim dostojanstvom i zasluženim poštovanjem”, zašto ste se odlučili za ovakav prikaz, šta vas je na to inspirisalo?
Nadrealizam kao pokret u umjetnosti me je uvijek privlačio. Bilo to kroz film, slikarstvo ili književnost. Jednostavno sam imao potrebu da se izrazim na taj način, a starija dob mi je dala inspiraciju. Moje slike iz tog perioda se zovu: “Babe napada ljubav”, “Planeta penzionera”, “Priviđenja službenice na šalteru broj 7″… Mislim da te same za sebe dovoljno govore.
Za mene često svijet oko mene ima dozu surealnosti. A često i sam ljudima izgledam nerealno. (smeh)
"Babe napada ljubav"
Početak vašeg filma: “True love” prati kratak opis: “While I was falling I realised that I was flying, because I was falling in love”. Moram priznati da sam gledajući film bila doista ganuta emocijama koju jednostavnim slikama i jednim plišanim medom dočaravate. Da li je ideja bila pokazati da je u životu sve više nego jednostavno ako pratimo jedan cilj: ljubav, ili je poruka bila drugačija?
Bez ljubavi ništa ne bi imalo smisla. Ali često baš ljubav nije jednostavna. Što se tiče filma, Mirel Hadzijusufović (kojeg sam već spomenuo) je imao tu ideju. Denis Ruža i ja smo mu se pridružili da realizujemo to na pravi način. Na filmu smo radili oko tri mjeseca i napravljen je od fotografija. Budžet filma je bio €100 koje smo iskoristili da skeniramo fotografije. Emir Fetahagić je besplatno napravio odličnu muziku, a Timur Makarević uradio montažu. U jednoj sceni se pojavljuje Mirelova i moja komšinica Elma Tanović.
Film je otvorio Festival kratkog filma u Beogradu 2005. godine, igrao na dosta međunarodnih festivala i naišao na super reakcije.
I danas kada imamo dobru ideju, skupimo prijatelje koji će nam pomoći u realizaciji i mislim da je dobar primjer toga bend Dvadesetorica, sastavljen od dvadeset individualaca koji odlično funkcionišu zajedno. Možete pretpostaviti kako je teško držati dvadeset ljudi na okupu… Naš glavni slogan je U ime ljubavi.
Vodite Kurs digitalne fotografije. Interesantna stvar jeste da je u osnovi kurs besplatan, što se, priznaćete, ne dešava vrlo često. Nažalost, donekle nalazimo da ljudi ono što ne treba da plate ne shvataju kao dobro, i rekla bih, validno. Da li je vaše iskustvo drugačije, koliki je odziv bio i koji su vaši benefiti od toga proistekli?
Kurs fotografije se dešava u sklopu Kulturnog centra na Gorici. Pored kursa fotografije tu su razni kursevi slikarstva, poezije, informatike… a namjenjen je srednjoškolcima. Centar na Gorici podržava Opština Centar u Sarajevu, međutim i sami znate kako se sve manje novca daje za kulturu u zadnje vrijeme… Svejedno mislim da je nepohodno svima dati što više opcija za rad i učenje, a novac će doći na drugi način.
Na početku vašeg sajta stoji : “There is no me. I do not exist. There used to be a me but I had it surgically removed”, Petera Selersa (Peter Sellers). Pretpostavljamo da je to iz razloga da vaša dela govore umesto vas ili je to ipak prostekla, da kažem, želja sa privatnošću, s obzirom na to da se ne pojavljujete često u medijima?
Jednostavno, nemam potrebu da se pojavljujem u medijima svakodnevno, do onih momenata kada imam jak (i obično lep) povod… A, uostalom, moje velike naočale me čine dovoljno drugačijim i upečatljivim. Nedavno je u Beču jedan Egipćanin od kojeg sam naručio komad pizze toliko bio začuđen mojim izgledom da su pizze zagorile dok je on netremice gledao u mene. (smeh)
Da li je vaša Izložba fotografija, “SOS dječijeg sela” u Sarajevu, 2002. godine, donekle promenila, odnosno uticala na svest ljudi da pomognu toj deci?
Mislim da toj djeci ne treba materijalna pomoć, mislim da njima fali istinske majčinske i očinske ljubavi, a to im niko, na žalost, ne može pružiti. Meni je iskreno to jedna od najdražih izložbi. Desila se u septembrasko poslijepodne, fotografije smo postavili vani po zidovima kuća u selu, a djeca su uzela za ruke posjetioce i zajedno sa njima šetala kroz selo i pokazivala fotografije. Kada sam počeo raditi na toj izložbi bio sam upozoren da ću se za jako kratko vrijeme vezati za tu djecu i to je stvarno bila istina. Na fotografije sam stavljao njihove odogovore na najednostavnija pitanja: Šta bi želili da postanete kada porastete? Koji vam je omiljeni crtani? Ko vam je najbolji prijatelj? Na kraju je sve to ispalo jako dirljivo i ono što sam želio da kažem je da se ta djeca ni po čemu ne razlikuju od druge djece. Ljubav je zajednički jezik svima i opet, nikada je dosta.
bend Dvadesetorica, sastavljen od dvadeset individualaca koji odlično funkcionišu zajedno. Naš glavni slogan je "U ime ljubavi"
U poslednje vreme radite video na koncertima Basheskije i Edwarda Eq-a. Kako je došlo do te saradnje?
Basheskia i Edward Eq su moji dugogodišnji prijatelji i bez obzira na to jedan od najperspektivnijih bendova iz BiH. Njihova muzika jednostavno zahtijeva video u pozadini i kombinacijom te dvije stvari mislim da ima pravi efekat na slušaoce. Također sam radio video i za koncerte Mekanik Kentatika, eksperimentalnog elektro pijaniste iz Francuske. Uglavnom su kritike jako dobre, jer radim na konceptu videa i ideje, a ne tipično kao VJ, tj. miješajući razne klipove. Mislim da je dobar primjer video za pjesmu Basheskie i Edwarda Eq-a, “Do You Remeber”, gdje sam koristio sekvence iz jednog od filmova Andreja Tarkovskog (Андрей Арсеньевич Тарковский).
Da li od fotografije može da se živi?
Može. Ako imate kvalitet, ako dovoljno radite na njemu, ukoliko imate dovoljno strpljenja, upornosti i znate se prilagoditi i plivati u promjenama koje donosi novo društvo. Ja još uvijek učim da plivam. Često potonem, jer me neka kapitalistička ajkula uhvati za nogu i povuče dole. (smeh).
Kao fotograf koji se okušao u radu i u magazinima, festivalima, na flajerima, veb stranicama, rad na terenu, reklamama koju biste priču sa nama podelili koja bi možda pomogla zaljubljenicima u fotografiju da se usmere i odaberu koji pravac je najbolji za njih?
Mislim da je to individualna stvar. Ono što bih mogao preporučiti ljudima koji žele da se bave fotografijom da obrate više pažnje na detalje i situacije oko sebe, da gledaju više starih filmova sa dobrom fotografijom poput Kjubrika (Stanley Kubrick), Herzoga (Werner Herzog), Felinija (Federico Fellini), Formana (Milos Forman), Keshlovkog, Tarkovskog, Lars Von Triera… Uglavnom da se konstantno obrazuju na sve moguće načine, a sve ostalo će doći samo od sebe.
Ana Milošević apsolvent novinarstva igra glavnu 24časovnu ulogu svog života nadajući se da će daske koje život znače postati realnost. Obožava fotografiju, pisanu reč, stvaranje. Racionalni hedonista, ne može bez muzike i prijatelja, prezire površnost i ljudsku glupost. Nezamisliva bez osmeha. Energična. Radi na 120% i farba se u plavo da zavara neprijatelja.
