Oni se vole, a meni se povraća!

Oni se vole, a meni se povraća!

Dobro, priznajem, ja dugo nisam bila u nekoj pravoj vezi, pa očito nisam svjesna kako to sada funkcionira. Međutim, nešto mi ne da mira kad su parovi u pitanju. Kaže moja prijateljica da imam neku alergijsku reakciju na parove, ali to zaista nije tako. Obožavam i Viktoriju i Dejvida, i Bijonse i Džej Zija! Na to će ona meni: “Stvarne, Andrea, stvarne!” Kako ovi nisu stvarni? Što ima stvarnije od mesnate Bee i plodne Vicky? Dobro, priznajem, ovi svakodnevni malo su mi iritantni. Doduše, ne svi, ali ima ih. Kao pravi pravnik u pokušaju, poslužit ću se dokazima. Poroto, ako nisam u pravu, slobodno me osudite.

Priča o denima

Uvijek idem sama u šoping, ciljano, provjereno i da se to što prije obavi. Tako jedno popodne isprobavam ja neke haljinice u kabini i čujem razgovor. Ona će: “Kakva ti je ova haljina? Je l’ se slažeš da ću ju moći nositi i na guste grilonke od 100 dena i bez hulahopki?” Netko je promrljao odgovor. Pomislih, prijateljica. Na to se krene ženski iritantni glas razvlačiti posred prepune trgovine poput žvake koja se uljepila u cipelu: “Ljubaviiii, pa daj mi pomozi! Ide li na 100 dena ili ne?” Pretpostavih, nije lezbijka. Izađem iz kabine, kad ono – kraj nje stoji zgodan dečko, drži iPhone u ruci i vjerojatno gugla riječ deni. “Tuko nenormalna!”, pomislih i napustih mjesto radnje. Sebi nisam mogla doći. Dobro, što rade te cure od svojih boljih polovica?! Zašto, ali pobogu, zašto bi ON trebao znati da li tvoja haljina paše na guste hulahopke? I kako, ali kako bi trebao razlikovati 20 dena od 100 dena osim ako nije transvestit? Zašto ijedan normalan, heteroseksualan muškarac uopće treba u svoju memoriju spremiti riječi deni (gustoća čarapa, btw)? Uglavnom, mislila sam da su hulahopke muškarcima važne jedino kad se natječu u igri kako-ih-što-brže-rastrgati. Prevarila sam se. Eh, da, vidjela sam ih kasnije u trgovini bižuterijom i modnim dodacima. Ne želim ni zamišljati što rade u spavaćoj sobi! Zamislila sam! Moje oči!

Priča o statusu

Ona: “Nema ništa ljepše od ležanja u krevetu s dečkom cijeli dan.” – javno, na Facebooku. Umjesto like, od mene je dobila hide. I onda ćete se se svi žaliti na nove promjene najdraže društvene mreže gdje vam se vidi sve što radite? Nakon ovog statusa, kako sam vizualni tip, vidjela sam i ja sve. Kako, ali kako da ih sada ne etiketiram kao iritantne? Naravno da nema ništa ljepše od toga kada si u lijepoj i sretnoj dugačkoj vezi, ali zar ne treba spavaća soba ostati zatvorena? Nije to internetska chat prostorija! Hvala dotičnoj što mi je otvorila oči, ona je moj osobni dr Phill. Da sam joj ja dečko, ostavila bih ju. Zašto? Bolje da ne krenem. Zbog ove izjave samo ih izbjegavam. Trebam li uopće napomenuti da, iako ju nisam vidjela sto godina, znam kako im izgleda svaki zajednički dan? I da on to ne piše, pa ona to napravi za oboje kad na svom profilu nema dovoljno mjesta? Whatever makes you happy, kids.

Priča o kinu

Sretnem prijateljicu u kinu, stoji u redu i urla dečkovo ime. Upitah je što radi, kaže, čuva red za kino ulaznice dok je on u kafiću pored na pivu. Oukej. Dolazi on nakon pola sata i kreće javna dramatična scena kao u mojim najdražim romantičnim komedijama. Dečkić je vidno pripit, ona još vidnije naživcirana. U gomilu urlika uhvatim dio dijaloga u pokušaju. Ide otprilike ovako: “Ne mogu vjerovat da si se uspio napit u pola sata dok ja tu čekam kao budala! Kako te nije sramota?! Uostalom, već pet godina idemo SVAKE srijede navečer u kino, što to nisi ostavio za četvrtak?” O, bože! Nije ni čudo da je ovaj pijan! Došlo mi je da mu odem ne po još jedno pivo, nego po ljutu rakiju! Usput i da mu čestitam na dugih pet godina i na “pet pomnoženo sa brojem srijeda u godini” dana provedenih u kinu uz voljenu mu djevojku, koja nikako nije control freak.

Suci i sutkinje, što vi kažete?


Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.