Često čujemo “dobronamerne” komentare kako nam feminizam ne treba i kako žene imaju sva potrebna prava, pa i više nego što im je potrebno. Ipak, kad čujemo statističke podatke, otvorimo novine ili pogledamo kroz prozor – vidimo da je realnost značajno drugačija.

Naime, u analizi koju je sprovela grupa Novinarke protiv nasilja prikazano je da je u periodu od 2019. do 2021. godine u medijima u Srbiji objavljeno više od 36.000 naslova o nasilju nad ženama.

I ne zaboravimo, to je samo nasilje koje je vidljivo i koje je prijavljeno. U nasilje ne spada samo brutalan fizički napad, već i psihološko, ekonomsko, seksualno i digitalno nasilje – pri čemu se psihološki oblik torture najteže dokazuje, a neretko baš ono “priprema” žrtvu za fizički vid nasilja.

Kako prepoznati nasilnika?

“Jedna od ključnih karakteristika nasilnih odnosa je težnja za potpunom kontrolom jednog partnera nad drugim, poput ograničavanja slobode kretanja, kontrolisanja sa kim partner komunicira, odlučivanjem o partnerovim aktivnostima“, za WANNABE Magazine je izjavila psihoterapeutkinja Neda Ostojić.

Ono što je karakterističko za potencijalne nasilnike jeste njihova potreba za kontrolom, manipulacijom i unižavanjem druge osobe. To su neretko ljudi koji znakove za uzbunu pokazuju kroz naizgled nevažne sitnice, a prolaskom vremena – i njihovo nezdravo ponašanje postepeno eskalira.

Ipak, esencijalno je istaći da postoje situacije u kojima nasilnici prethodno nisu davali nikakve karakteristične naznake i da nije moguće u svakom slučaju prepoznati potencijalnog nasilnika. Cilj saveta i smernica psihoterapeuta i psihologa jeste ukazivanje na uobičajene karakteristike nasilnog ponašanja radi lakšeg prepoznavanja nasilnika, a nije prebacivanje odgovornosti na žrtvu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by kritički (@kriticki)

“Partnersko nasilje retko kada počinje fizičkim nasiljem gde su posledice vidljive, već je prisutno dugoročno psihološko nasilje u vidu uspostavljanja izolacije, kontrole, suptilnih pretnji, te iskazivanje ljubomore od strane nasilnika”, istakla je Jovana Markulić iz Autonomnog ženskog centra.

Retko koja nasilna veza je bila takva na početku, što pokazuje da se društvo nikako ne sme voditi predrasudama i pretpostavkama “zašto je ostala”, “kako je mogla da se zaljubi u nasilnika” i slično. Nasilnik može biti bilo ko, što nas samim tim vodi do zaključka – da i žrtva može biti bilo ko.

Ko sve može da bude žrtva nasilja?

Žene koje su pretrpele ili trpe nasilje mogu biti različitog ekonomskog i socijalnog statusa, kao što mogu imati i potpunu materijalnu nezavisnost. Nasuprot stereotipima, nasilnici nisu nužno “manijaci koji vrebaju iz mračnih ćoškova”, a profesija, obrazovanje i poreklo ne igraju ključnu ulogu i ne utiču na to da li će se neko ponašati nasilno.

“Ne samo da nasilnici nemaju rogove i rep, nego često i jesu harizmatične ličnosti, u tome i jeste stvar”, naglasila je Jelena Riznić, master sociološkinja i nekadašnja konsultantkinja na SOS telefonu.

Društvo koje ne veruje ženama i nameće patrijarhalne uloge – prećutno podržava nasilnike omogućavajući im da prođu nedovoljno ili potpuno nekažnjeno.

Devojčice se neretko odmalena pripremaju da učestvuju u kulturi ćutanja, počevši sa brojnim dodeljenim savetima i pravilima koja ne važe za njihove muške vršnjake. Znate i sami, čuli smo ih svi; ćuti, nemoj da budeš preglasna, skupi noge, nemoj se nikome zamerati, pusti dečake da te pobede u sportu, ne moraš baš ti da se ističeš.

Važno je znati da je sasvim u redu biti svoja, isticati se, pobeđivati, biti svesna svojih vrlina i sposobnosti, biti ponosna na svoje uspehe i izboriti se za sebe. U trenucima kada je borba jedino što preostaje, najpotrebnija je podrška i razumevanje. Zato postoje grupe podrške koje pomažu ženama koje se susreću sa bilo kojim vidom nasilja, a u tim zajednicama možete dobiti ohrabrenje, potrebne informacije, ali i shvatiti da niste sami i da postoji rešenje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by mogudanecu (@mogudanecu)

Gde možete pronaći podršku ukoliko trpite nasilje

“Naš princip je da verujemo ženi, gradimo mrežu podrške, ali i stvaramo atmosferu u kojoj bilo koja žena može da govori o sopstvenom iskustvu, neopterećena osudom okoline”, dodala je Jelena Riznić.

Takođe, diplomirane pravnice sa dugogodišnjim iskustvom rada pružaju besplatnu pravnu podršku u Autonomnom ženskom centru.

“Za početak, žene mogu da se obrate ženskim organizacijama – Autonomnom ženskom centru, FemPlatzu, Viktimološkom društvu Srbije jer će tamo naići na podršku i razumevanje i uz to dobiti i pravni savet ukoliko odluče da prijave nasilnika”, objasnila je Nataša Elenkov, aktivistkinja feminističkog kolektiva Ženska solidarnost.

Uz to, na sajtu Mreža žena protiv nasilja nalazi se spisak ženskih organizacija koje širom Srbije pružaju različite vrste podrške ženama.

Imajući u vidu da je tema nasilja veoma kompleksna i osetljiva, trebalo bi uvek temeljno razmisliti pre deljenja ili komentarisanja neke vesti. Preporučljivo je da se svako zapita da li će to što radi pomoći žrtvi ili naneti dodatnu štetu.

“Kada se nađete u situaciji da prepoznate ženu koja je u situaciji nasilja, važno je da je razumete, održite odnos poverenja da može da vam se obrati za pomoć i uputite na SOS telefon ili ga vi sami pozovete kako biste se informisali šta je najbolje što možete da uradite, a da ženu ne dovedete u dodatni rizik”, naglasila je Jovana Markulić.

Bitno je podsetiti da su, kada se dogodi porodično ili drugo nasilje, državne institucije poput policije, tužilaštva, suda, centra za socijalni rad, organa uprave i lekarskih ustanova – dužne da reaguju i zaštite osobu koja je preživela nasilje prema odgovarajućim propisima.

“Važno je da javnost ne preispituje ima li odgovornosti preživele ili žrtve. Za nasilje je uvek odgovoran isključivo počinilac“, istakla je Jovana Gligorijević, članica grupe Novinarke protiv nasilja.

Medijska etika u izveštavanju o slučajevima nasilja

Iako u našoj zemlji ne postoji zvanično regulatorno telo za praćenje femicida, niti je isti definisan kao posebno krivično delo, postoji osnažujuća inicijativa u okviru feminističkih organizacija koje se bore da ovo promene. Od početka ove godine počinjeno je 24 femicida, a u svakom od ovih slučajeva, brojni mediji su im pristupili kao spektaklu koji je tu da donese koji klik više.

“Da bilo koja druga grupa u društvu gine učestalošću kojom ginu žene, sazivale bi se vanredne sednice, menjali bi se zakoni, pozivalo bi se na drastične mere”, u tekstu za portal NOMAD napisala je Selma Asotić, bosanska pesnikinja.

Udruženje Novinarke protiv nasilja je objavilo Smernice za medijsko izveštavanje o nasilju prema ženama, koje detaljno opisuje na koji način bi mediji etički i nesenzacionalistički trebalo da pristupe temi, kako da se ophode prema žrtvi (na teren bi morala da se šalje isključivo osoba sa prethodnim iskustvom izveštavanja o sličnim slučajevima), kao i to koje informacije ne bi smele biti predstavljene javnosti zarad očuvanja bezbednosti i privatnosti žrtve.

Senzacionalizam ohrabruje nasilnike. Senzacionalističko izveštavanje daje nasilnicima mogućnost da kažu žrtvi: evo šta se piše o ovoj ženi, prijavi me, proći ćeš kao ona”, upozorila je Jovana Gligorijević.

“Najvažnije je postupiti odgovorno prema sebi i prema drugima, ne konzumirati sadržaj, ne deliti ga, ne komentarisati, već obavestiti organizacije ili nadležne organe koji se bave internet bezbednošću. Potrebno je podići svest o digitalnom nasilju i njegovim posledicama – deljenjem linkova organizacija koje savetuju i pružaju podršku, edukovanjem, učestvovanjem u diskusijama i najvažnije, solidarisanjem sa žrtvama“, izjavila je Neda Ostojić.

Nasilje ne sme da bude predstavljeno kao spektakl, medijska ekskluziva ili clickbait, a odbijanjem da učestvujete u kreiranju nezdravog narativa i nebezbedne atmosfere – kreirate siguran prostor za žene.

Gde i kome se obratiti?

U nastavku teksta priložili smo informacije gde se možete obratiti za pomoć ukoliko preživljavate ili poznajete nekoga ko preživljava nasilje.

  • Policija 192
  • Mreža žena protiv nasilja (nudi podatke gde se možete obratiti za pomoć u različitim delovima zemlje)
  • Autonomni ženski centar – SOS telefon za podršku ženama žrtvama nasilja – 0800 100 007
  • Ženska psihološka i pravna podrška – adrese i telefoni
  • Sigurna kuća
  • Prijava nasilja u porodici 0800-100-600
  • Ženski centar SOS telefon protiv nasilja nad ženama i decom radnim danom – 2645-328
  • SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja – 3626-006
  • SOS Dečja linija „Broj za problem tvoj” besplatni i poverljivi pozivi – 0800-123456
  • Savetovalište za brak i porodicu 2650-258 / Palilula – 2752-224 i Zemun – 2695-416
  • SOS Centar za mlade – 3192-782

Pročitajte i ovo: Femicid nije “porodična tragedija” nego ubistvo

Naslovna fotografija: pinterest.com

Milica Nešić

Comments