Međunarodni kamp “Kroz lupu sećanja” organizovali su Kulturklammer – Centar za kulturne interakcije iz Beograda, Evropski centar Robert Šuman iz Francuske i Volksbund Deutschland.

U Berlinu smo proveli dve nedelje i ovaj kamp je predstavljao skup studenata i učenika iz triju zemalja – Nemačke, Francuske i Srbije. Svako jutro imali smo jezičke radionice, koje su nam pomogle da savladamo jezik naših drugara iz kampa. Potom smo prve nedelje obilazili sva mesta koja su značajna za istoriju Berlina. Naravno, centar pažnje je bio usmeren na memorijalne centre posvećene žrtvama Drugog svetskog rata. Posetili smo mnoga memorijalna groblja i muzeje. Imali smo mnogo predavanja i u samom hostelu. Ta prva nedelja zamišljena je tako da se učesnici kampa upoznaju sa svim tim mestima i razmišljaju o tim memorijalnim centrima, kako bi sledeće nedelje odabrali temu i počeli sa snimanjem filma.

DSCN0561 1024x768 Kako smo srušili Berlinski zid

Na svoj prvi let krenuo sam jako rano ujutru. Naravno, bio sam cele noći uzbuđen zbog toga, jer nikada ranije nisam leteo. U Berlin smo stigli tek predveče. Atmosfera u našem timu i samom kampu bila je veoma dobra. Iako se mnogi međusobno nisu poznavali, vrlo brzo smo svi stekli nova prijateljstva. Radeći na filmovima, kroz radionice smo pokušali da upoznamo jedni druge, detinjstva naših drugara iz drugih zemalja. Zanimljivo je da me je jedna učesnica kampa, koja je sa mnom radila na filmu, par puta pitala da li je istina da je naše detinjstvo proteklo u bombardovanju. Na to sam joj odgovorio potvrdno, iako sam, dok su ti ratovi trajali, bio mali i nisam mnogo toga razumeo.

Svi mi dolazimo iz različitih zemalja i govorimo različitim jezicima, ali na sve načine pokušavali smo da razumemo onog drugog, jer nismo svi imali isto detinjstvo. U trenutku pada Berlinskog zida mnogi i nisu bili rođeni. Mnogi učesnici zaista nisu proživeli ono što su proživeli njihovi vršnjaci. Naši drugari Nemci želeli su mnogo toga da saznaju o srpskoj kulturi, čak su i učili neke srpske reči. Želeli su da im pričamo o zemlji o kojoj su jako malo znali. Organizovali smo “srpsko veče” i tada smo im predstavili srpske gradove iz kojih dolazimo, neke poznate Srbe, srpsku kuhinju i popularna turistička mesta. Posle toga, mnogi su govorili da žele da nas posete u Srbiji. O Srbiji su znali jako malo: da nije članica EU i da su plate niske i neredovne, i mnogo puta su nas pitali zašto studiramo to što studiramo, a ne nešto drugo. Na sve to jedan naš drug, učesnik kampa iz Nemačke je rekao: “Velimire, u pravoj ste zemlji!” Na  to sam se samo osmehnuo, jer je rekao istinu. U Berlinu se živi polako. Ljudi ne mare za godine, za pol, boju kože ili markiranu garderobu. Deca se u parku igraju sama, ne vode računa o bračnom ili ekonomskom statusu roditelja svojih drugara. Ljudi se mnogo šetaju. Kad god sam ušao u metro, video sam da neko stalno nešto čita. Nemci ne gube vreme. Sada znam zašto su tako bogati.

CIMG0569 1024x682 Kako smo srušili Berlinski zid

Moja ekipa bavila se temom radnika koji su bili primorani na rad u berlinskim kampovima za vreme Drugog svetskog rata. Pre početka samog rata u Berlinu je bilo mnogo fabrika, a samim tim postojala je i potreba za većim brojem radnika. Kako bi doveli radnike, vlada se odlučila na veliku i vešto osmisljenu propaganda u evropskim zemljama. Posle krize iz 1929. godine mnogi su ostali bez posla i ovo su videli kao spas. Kada je počeo rat, nacistička vlada odlučuje da sve te radnike smesti u kampove, kako bi mogla da ih kontroliše, a potom donosi odluku da niko ne sme napuštati kamp. Za svoj rad radnici su dobijali plate, ali su morali da odvajaju za porez i namirnice. Nisu svi radnici imali isti tretman. Ovim filmom želeli smo da pokažemo svakodnevni život u baraci broj 13 u Berlinu.

Često smo govorili o žrtvama rata, i o tome ko su one zapravo: da li su to samo civili ili su to i vojnici? Da li svi žele rat?

Govorio sam da su posledice ratova jako velike i da je potrebno dosta vremena da bi se izlečile. A to je mržnja među narodima koja se posle rata širi, generalizacija zločinaca rata i rasturanje porodica.

Da bi se sve to prevazišlo, moramo da se suočimo sa prošlošću, da bolje shvatimo uslove u kojima nastaju veliki ratovi, kako se takve greške nikada više ne bi ponovile.

Poslednjeg dana imali smo premijeru filma u berlinskom Muzeju Pokreta otpora. Tu se okupio važan svet Berlina. Dobili smo aplauze, pohvale, ruže – i sada je trebalo ponovo krenuti na dugačak put za Beograd. Naš domaćin u Berlinu odveo nas je do autobuske stanice. Na ekranu je pisalo da autobus stiže za tri minuta. Jedan naš drug je pitao kako je moguće da im autobusi nikada ne kasne i kako je uopšte moguće da oni pored tako gustog saobracaja znaju kada će uopšte autobus stići. A ja, sa dva kofera i sa isto toliko kesa u rukama, dok ostali kupuju karte za autobus, odgovaram: “To su Nemci.”

Ovo je bila priča o našem životu u inostranstvu.

O tome sa čime smo se suočavali. Kako smo ponekad ispadali glupi, a nekada veoma pametni.

Ovo je priča o putovanjima. I o povratku.

O onom čudnom osećaju kada ideš u neki svet koji malo poznaješ.

I o onom još lepšem osećaju kad se vraćaš u neki drugi svet, kome zapravo pripadaš.


Velimir Mladenović je student francuskog jezika i književnosti. Između ostalih listova piše i za b92.net. Zanima ga učenje stranih jezika, istorija, književnost… Voli da putuje i uglavnom je na putu.

Comments