U trenutku kad shvatam da su mi noge potpuno ledene i rešavam da odustanem od čekanja, dugmence ispred mene zasvetli i vratar me pusti u banku. No, odmah na vratima me presretne, prisloni na čelo neku neobičnu spravu, važno klimne glavom, a potom mi alkohom isprska ruke i propusti u čekaonicu. Već dve godine traje ova procedura, a ja se svaki put trgnem. Ne znam zašto, možda me podseća da su naučno-fantastični filmovi odjednom postali stvarnost, koju želim da izbrišem.

Ispred mene je troje ljudi, a ja razočarano sedam na stolicu. Besciljno lutam pogledom i ponovo zaustavljam pogled na portiru. Ne znam zašto, ali nešto me intrigira, nešto je drugačije. Međutim, on mirno sedi u svom improvizovanom, malešnom odeljku pored vrata. Nastavljam, sad već znatiželjno, da kružim pogledom po banci. Ovde dolazim godinama, znam svaki kutak, šta se to promenilo? Uštrogoljene radnice za šalterom, ozbiljno, kao da rešavaju matematičku teoremu, bulje u papire ispred sebe, povremeno značajno kuckaju po tastaturi, povremeno strogo propituju klijenta i prekorno odmahuju glavom. Ništa novo. Tu je i šefica, koja sa dva papira užurbano ulazi i izlazi iz kancelarije (jer kako drugačije pokazati koliko je pretrpana poslom), zatim zastaje nasred prostorije i strogo skenira svakog radnika. Žena je nadrealna, podseća me na Džokera, jer može u trenu potpuno da transformiše izraz lica.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Danie (@danie.sierra)

Klijent – neprirodno širok osmeh, umiljat pogled ravno u oči, predusretljiva faca (dok saopštava da je kredit odbijen), radnik – usta stisnuta u ljutitu crtu, oči skupljene u dva proreza, čelo namrskano zlobom. I tako nekoliko puta zaredom. To je valjda taj NLP, koji ih uči kako da zaborave sebe i izgledaju kao klonirani zombiji. Ne, kod njih se ništa nije promenilo i pogled vraćam na portira. Da, on je nekako drugačiji, uspravljeniji, slobodnije mi uzvraća pogled i čak mi se osmehuje.

Sećam se ovog čoveka, tu je već nekoliko godina i uvek mi ga je bilo nekako žao. Da li zbog njegovih godina, povijenih leđa ili stidljivog pogleda koji nikada nije podizao sa pulta, tek strašno me je podsećao na mog komšiju, koji se u penziji zaposlio kao čuvar u nekoj firmi, jer nije mogao da preživi od bedne penzije. Sećam se sa kolikom mukom i stidom je odlazio na posao, a većinu tih para su mu uzimala sada već odrasla deca. Status i dostojanstvo starijih nije ugroženo samo od države, već i od njihove dece. Šta će starim ljudima novac, oni su proživeli, njihovo je prošlo, sada treba sve mladima, koji naravno nikada neće ostariti. Izgleda da pravo na želje mora da nestane sa godinama, star si, sedi kući i čekaj da umreš. Ako možeš unučiće da pričuvaš, ručak da skuvaš, to da, ali banja, frizerka, nova haljina, to je luksuz za tebe.

Oduvek me je bolela prazna korpa samo sa hlebom i mlekom neke bake, i drhtavi prsti dok prebiraju po novčaniku da skupe rasute kovanice, i ujedno me obuzimao strašan stid od moje prepune torbe. Jednostavno, nije fer da posle četrdeset godina rada, nemaš para za komad mesa i parče sira, a posebno me boli gubitak samopoštovanja na koji su primorani. Kolika muka mora da natera starog gospodina na keju da utrnulim, promrzlim prstima prebira akorde na gitari i drhtavim glasom pevuši šansonu iz mladosti? Taj ukočen, tužno prazan pogled otisnut niz dunavske talase ili prilepljen za tačku na podu, kod mene izaziva oštar bol u grudima, ljutnju, žal, ali i veliku stid. Stid što sam juče kupila treće cipele, što sam bacila pola ručka, što samo višak dajem drugima. Što se setim njih, tek kad ih sretnem. A tada je stid i njih i mene jednako jako, samo što moj stid žari krivicom, a njihov tugom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by SOFIA COELHO (@sofiamcoelho)

Često sam se pitala kako se oseća ovaj stari, pošteno penzionisani činovnik, dok uslužno otvara vrata u fensi banci, koja zahteva osmeh i kad ti se plače. E, a sad je on bio drugačiji. Leđa mu prava, brada visoko podignuta, a pogled slobodno prelazi preko svih nas. I smeška se uglovima očiju. I dok službenice banke sve nose masku na bradi, njegova je uredno preko celog lica. Možda je u njoj fora, možda je maska donela slobodu i ukinula stid?

Od početka korone primećujem da se različiti ljudi različito odnose prema masci. Neki je navlače i kad su napolju i nose je prirodno, drugi je stavljaju i skidaju, treći nose isključivo na bradi, a četvrti je gadljivo odbacuju. Ha, šta je kome ona donela? Da počnem od sebe, moram da priznam da mi nošenje maske od starta nije bilo neprijatno.

Comments