Kristijan Iličić je avanturista koji je posetio više od 190 zemalja, a svega 3 države dele ga od cilja da obiđe ceo svet. Kao jedan od najuticajnijih (i najhrabrijih) travel blogera u regionu, dobitnik je prestižne nagrade Influencer of the Year (Hrvatska) na WANNABE DIGITAL AWARDS. Kako kaže za sebe, on ne putuje kao turista, već kao istinski svetski putnik, otkrivajući manje istražene kutke širom planete – kroz oči lokalnog stanovništva. Cilj mu je da živi kako oni žive, hraneći se uličnom hranom i lokalnim specijalitetima i spavajući u skromnom smeštaju, karakterističnom za životne uslove zemlje u kojoj se nalazi. Strast prema nekonvencionalnim avanturama ga je odvela na brojne opasne lokacije, pa je tako posetio Palestinu neposredno pred početak rata, Avganistan pre i posle povratka talibana, ali i Somaliju, Jemen, Južni Sudan i Siriju.
U razgovoru sa Kristijanom, saznali smo nešto više o njegovom kratkom dokumentarcu u Venecueli, turističkoj agenciji koju je pokrenuo, ali i ljubavi prema pustolovinama koja mu pomaže da prebrodi strah tokom svake nove avanture.
Da li se sećaš svog prvog putovanja van granica Hrvatske? Koja je bila prva država koju si posetio i da li je uticala na tvoju odluku čime ćeš se baviti u budućnosti?
Putovao sam kao dijete s roditeljima u europske zemlje, već me je to tada oduševljavalo, no svojim prvim pravim putovanjem smatram odlazak u Tursku s bratom. To smo se odlučili onako na brzinu, odmah kupili karte i otišli, a da ništa nismo unaprijed isplanirali. Bio je to moj prvi susret sa svijetom kakvog do tada nisam poznavao, totalno druga kultura, sve drugačije. To me je putovanje definitivno usmjerilo da istražim onaj dio svijeta koji mi je do tada bio posve stran. Vrlo brzo je uslijedio Tunis, pa backpacking po Jugoistočnoj Aziji i više nije bilo povratka. Pronašao sam svoj put.
Na Instagram profilu redovno objavljuješ reportaže sa svojih putovanja, ali si nedavno otišao i korak dalje i snimio - kratki dokumentarac. Šta si želeo da preneseš publici, na primer, sa svoje pustolovine u Venecueli i kako je izgledao sam proces kreiranja autentičnog sadržaja?
U ovoj fazi svoga razvoja kao svjetskog putnika često putujem s profesionalnim snimateljem, imam ipak malo veći tim, to nisam više samo ja i moj mobitel. Htio sam snimiti nešto šire, veće, bolje, jer je potrebno uvijek dodavati novu dimenziju onome što radim, kako bih ipak ostao zanimljiv pratiteljima. Ipak, Venecuelu sam prvi put upoznao početkom 2021. i tada sam došao sam, upravo s onim istim mobitelom s kojim sam prošao velik dio svijeta. Beskrajno sam se oduševio i ljudima i prirodom. Angelov slap je bio moj san mnoge godine, a tada sam baš bio i u nekoj jako up fazi, imao sam osjećaj da sam „kralj svijeta“. I drugi susret s Venecuelom je bio stvarno magičan i shvatio sam da upravo to iskustvo želim podijeliti s ljudima koji su mi dragi. Poveo sam grupu putnika koji su jednim dijelom bili i moji prijatelji i kolege, htio sam to podijeliti s njima i nekako mi se spontano rodila ta ideja da ovoga puta, u toj odličnoj atmosferi, napravim baš mali dokumentarac. Znam da ću jednom napraviti isto to i s Afganistanom, ali priče od tamo su za sada još uskovitlane i teške, puno je stvari koje još moram i sam razumjeti. Venecuela je čista ljubav. Bez suza. Drago mi je da sam ovo poglavlje dokumentaraca započeo baš s tom državom.
Proces snimanja nije bio onakav kako to inače izgleda kad radimo neke native sadržaje. Nije bilo namještanja, ponavljanja scena, tu i tamo neka poza je odrađena kao pravi shooting, ali sam htio da većina ipak bude spontana, sve snimljeno u hodu. Zadovoljan sam time što smo napravili.
Važiš za jednog od najpoznatijih travel blogera u regionu, ali to nije sve čime se baviš. Pre nekoliko godina, osnovao si i svoju turističku agenciju. Kako je nastala ideja za Nomadik Travel?
Tu sam ideju razvio odmah čim sam napustio stalno radno mjesto. Morao sam smisliti kako ću doći do nekog novca, nisam odmah imao sve ove suradnje koje sada imam. Smatrao sam da bi bilo dobro da iskoristim svoje iskustvo i sve veze koje sam stekao, ponajprije u Tajlandu. Tamo su ujedno vodile i moje prve ture. Jako volim ljudima pokazivati zemlje i uvijek sam sanjao da ću imati agenciju koja će voditi na posebne destinacije, nuditi avanturu i stvari koje ne nude druge agencije. Za to sam morao i sam puno toga proći na svojoj koži da bih znao kud ću ljude voditi i hoću li ih uopće voditi na neke destinacije.
Priča je sazrela krajem 2020, početkom 2021. dok sam putovao Centralnom Amerikom. Tada sam već bio spreman za to novo poglavlje. Počeli smo raspisivati planove, kontaktirati lokalne ljude, postavljati temelje, sve pravno uređivati. Digao sam web stranicu, registrirao Nomadik Travel i u jesen 2021. smo krenuli s putovanjima. Priča je odmah buknula, sva putovanja rasprodamo u svega nekoliko dana od objave.
Bio si u prilici da posetiš mesta koja nisu tipične destinacije za putnike sa područja Evrope. Pisao si o svom putovanju u Avganistan, kao i o položaju “nevidljivih” žena u toj zemlji. Takođe, primetili smo da su na većini fotografija upravo muškarci, iz jasnih razloga. Da li si možda upoznao neku ženu koja je sa tobom, iza kamere, podelila nešto više o samoj situaciji? Kako si ti doživeo atmosferu avganistanskog društva?
Uh, ova je tema jako široka i teška. Imao sam veliku evoluciju razmišljanja o toj zemlji. Kad sam prvi put došao bio sam uglavnom oduševljen. No, tada talibani još nisu držali cijelu zemlju. Sreo sam divne ljude, slobodne ljude, koji su, međutim, živjeli u nekoj sjeni straha od mogućeg povratka talibana. Do zadnjega su se nadali da se to neće dogoditi, u protivnom bi sigurno bili otišli. Tada sam upoznao i Halimu, pisao sam naširoko o njoj, bila je vrlo sposobna, obrazovana žena koja je s jedne strane vodila svoj restoran, a s druge pomagala drugim ženama u Afganistanu koje su nailazile na tipične probleme toga društva. Da, mnoge su stvari nevidljive, prije svega zlostavljanje je nevidljivo ispod svih tih vela. Društvo te ne podržava, patrijarhat i šerijat su jaki. Ali nisam tada, a ni kasnije stekao dojam da je apsolutno svaka žena tamo žrtva. Osobito ne one koje su živjele u glavnom gradu i u pokrajini Bamyan, u tim sjevernijim dijelovima zemlje. Žene u Kabulu, ali i u drugim gradovima su išle na fakultet, radile u trgovinama, vodile prilično moderan život. One grozne priče o kojima je slušao Zapad uglavnom su se događale u ruralnim sredinama, zabačenim dijelovima zemlje. Nisam tome osobno svjedočio.
Kao što rekoh, prvi susret s Afganistanom mi je ostavio izrazito pozitivan dojam. Stekao sam prijatelje za život. No, onda kad sam drugi puta došao, tada su već vladali talibani i slika se malo promijenila. Stigao sam u prvoj godini njihove vladavine kad su još pokušali pokazati umiveno lice Zapadu. I opet sam se ponadao da možda vrag nije tako crn kako izgleda. Pričao sam naširoko o tome u svojim postovima, čak sam iznio i što su dobroga donijeli, npr. ukidanje običaja bača bazi. Usto sam vidio da žene i dalje rade, čim sam na aerodrom došao sam to vidio. Bilo je u redu i u Kabulu. A opet, moji prijatelji su morali pobjeći iz zemlje, bio je onaj kaos u Kabulu kad su bježali. Halimu nisam prvop mogao pronaći, tek puno kasnije sam saznao njezinu tešku sudbinu i uspio sam joj pomoći da sretno sa svojom djecom emigrira u Asutraliju. Imao sam izrazito izmiješane osjećaje, no nekako sam mislio možda neće sve biti tako loše.
Već u trećem posjetu sam vidio da su se stvari počele vraćati na staro, da žene više nemaju pristup mnogim mjestima, da se uvode strogi zakoni, nedavno smo čuli i o javnim smaknućima na stadionima. Opet su to oni talibani. Ta stara garda se još drži i tako će biti dok ovi mlađi koji to baš i ne odobravaju ne stasaju da pomaknu stvari. Golema je to tema, mogao bih satima o tome…
Tvoja svakodnevica je ispunjena uzbudljivim iskustvima, ali je jedno od njih privuklo nešto veću pažnju vaših pratilaca. Kako bi opisao doživljaj plivanja s morskim lavovima u Južnoj Americi i da li bi ga preporučio drugima?
Bio je to čist adrenalin i golema radost. Iskonsko veselje i smijeh koji nisam doživio još od djetinjstva. To je to što vam mogu napraviti životinje, tako znatiželjne i dobroćudne. Bilo je beskrajno hladno, povraćao sam na brodu do destinacije i natrag, valovi su valjali nemilo, ali sve mi se to isplatio jednom kad sam skočio u vodu. Preporučio bih to svakome tko želi doživjeti takvo neposredno, snažno, adrenalinsko iskustvo. No, znam da nije svatko za to. Bilo je i onih koji su ostali u brodu, ja sam jedan od rijetkih koji je tada skočio. Možda ipak moraš biti malo i pomaknut za to.
Da li je prirodni fenomen aurora borealis jednako fascinantan uživo koliko je i na fotografijama? Kako ga pamtiš?
Aurora koju sam ja vidio nije bila ona jako rasplamsana po cijelom nebu, kakve vidimo na fotkama na internetu. Ali je svejedno bila impresivna. Znam da postoje i veće i jače pojavnosti, no mi smo tada imali takvu i bili smo sretni što smo i to vidjeli. Poseban je doživljaj kad nebo na takav način „priča“ s vama.
Istraživao si brojne rizične destinacije od kojih na nekima vladaju sukobi i društvene krize, ili su čak pod vođstvom terorističkih organizacija. Možeš li da nam otkriješ koje je najopasnije mesto koje si posetio i kako si prevazišao strah (ukoliko ga je bilo)?
Najopasnije mjesto je ničija zemlja tamo negdje u pustarama pograničnog područja države Mali, u Africi. Tamo živi najgori ljudski šljam. Teroristi, šverceri ljudima, drogom, čime god. Nisam to nikad objavio iako imam puno snimljenog materijala. Stvarno je jako gadno i nije ti svejedno. Lagao bih kad bih rekao da me nikad nigdje nije strah. No, kad prođeš puno opasnih država nekako se taj strah pretvori u nešto drugo ili ga samo dobro naučiš kontrolirati pa ti ne smeta toliko. U meni je od straha uvijek bila jača želja za pustolovinom.
Da li postoji zemlja koju još uvek nisi posetio, a nalazi se na tvojoj bucket listi? I zašto baš ona, šta te kod nje privlači?
Sve zemlje koje sam jako žudio vidjeti i koje su bile na mojoj bucket listi sam već posjetio. No, kako sam odlučio obići baš sve države svijeta, preostale su mi još samo tri i posjetit ću ih. Zanimljivo je da je jedna od njih zemlja u koju je već hrpa naših ljudi putovala s agencijom ili bez nje, u all inclusive aranžmanima… A ja, evo, još nisam bio. Nisam se žurio.
I za kraj, koji savet bi dao onima koji maštaju o tome da krenu tvojim stopama, i započnu svoje pustolovine?
I tih sam se savjeta isto već nadijelio na svojim profilima i rado ću to učiniti još sto puta ako treba, a napisat ću ih i u svojoj knjizi, no svjestan sam toga da će ih ispravno čuti samo 3% ljudi, ostali će procijeniti ili da je to sve preteško, prekomplicirano ili da je „lako meni“ jer ovo ili ono…
Ali savjet glasi otprilike ovako: Ako doista želite nekamo otputovati, ako imate u sebi taj drajv, onda ćete tamo i otputovati. Ne nužno business klasom, ne nužno u hotel s pet zvjezdica, možda samo backpackerski, ali da, može se. Pa i ja sam tako krenuo! Vrebate jeftine letove, kupujete karte puno unaprijed. Danas se puno lakše snalaziti na većini lokacija zbog interneta, pametnih telefona, google mapsa itd. Ja sam u početku putovao samo s Lonely Planetom.
Za to da živite od putovanja i budete travel bloger je potrebno puno više. Potrebna je nevjerojatna upornost, disciplina, vrlo jasno zacrtan cilj, puno neprospavanih noći, puno rada, truda. Ono što se vidi na fotkama na socijalnim mrežama je samo finalni proizvod. Iza toga je hrpa letova, i onih propuštenih, budiš se svaki dan u drugom hotelu, nemaš često pojma gdje si. Moraš svaki dan smisliti nešto zanimljivo, ono čime ćeš ljude držati uz svoj profil. Ne možeš samo putovati, moraš i raditi i onda je to snimanje pola dana, laptop pola dana, spavanje četiri sata, pa sve ispočetka. Treba biti uporan dok ne dođu prvi veći sponzori, prve veće suradnje. Tek kad se to zavrti stvari postaju malo lakše. No, do toga je dug i težak put. Ništa ne dolazi preko noći. I ne treba smetnuti s uma još jedan aspekt toga posla – vječna kritika trolera koji sjede kod kuće na kauču i imaju mišljenje o svemu što radite. Morate, dakle, biti i mentalno jaki za takvu vrstu izlaganja. No, ovaj posao uz sve što sam naveo nudi i nevjerojatne nagrade, srce vam je puno, rastete sa svijetom koji sve više upoznajete i jednom kad krenete na taj put i ako se dovoljno dugo na njemu zadržite, nema više povratka. Jednom kad postanete nomad, nikad više nećete biti ništa drugo.
Fotografije: Privatna arhiva/ Kristijan Iličić
Pitanja: Milica Nešić
