Imali smo priliku razgovarati s Matijom Holjevcem, mladim Siščaninom koji se od djetinjstva bavi filmskim stvaralaštvom. Njegov talent prepoznali su mnogi domaći i strani utjecajni filmaši. Šarmantan, uspješan i talentirani zaljubljenik u film ispričao nam je svoju priču.
WANNABE MAGAZINE: Pa, Matija, predstavi se ukratko.
MATIJA: Ja sam Matija Holjevac, dolazim iz Siska i studiram Poslovnu ekonomiju.
Kako je započela tvoja priča s filmskim stvaralaštvom? Zašto te ono privlači? Moram napomenuti kako si svestran. Naime, sve poslove obavljaš samostalno – od posla redatelja do filmske montaže… Što ti predstavlja najveći užitak?
Priča s filmskim stvaralaštvom započela je u petom razredu osnovne škole. Filmsku radionicu vodila je profesorica Aziza Tominac. Okupili smo se i snimali filmove. Učio sam, normalno, od vršnjaka kao i svi. Radio sam jednominutne filmove, dokumentarce. Jednominutni film “Nebeska prerija” završio je na filmskoj reviji u Kutini. Bio je dosta nagrađivan. Tad su neki ljudi prepoznali moj rad i počeli su me zvati na filmske radionice u Školu stvaralaštva Novigradsko proljeće. Inače, Škola stvaralaštva Novigradsko proljeće ima preko tristo polaznika i različite radionice: filmske, gluma, literarne, plesne… Bavim se montažom, redatelj sam svojih filmova… Kao redatelj, do ideja lako dođem, ali najdraža mi je, možda, montaža jer sve pogreške na snimanju mogu ispraviti i usmjeriti u svom toku, kako već želim.
18. filmska revija mladeži i 6. Four River Film Festival
Koliko si filmova dosad snimio? Reci mi nešto o njima…
Ako ćemo brojati osnovnoškolske filmove, bila je tu “Nebeska prerija”, jedan igrani film “Sisak je srce moje” u kojem sam surađivao s Đovanijem Furlanom (Giovanni Furlan), za kojeg sam, inače, snimio i spot i zadnji dokumentarni film “Davor AND Biokovo” koji je proglašen među najboljim dokumentarnim filmom u Europi za srednjoškolce i studente. “Davor AND Biokovo” snimio sam u suradnji s Osnovnom školom Galdovo, bio je to dvojezični projekt, a snimili smo ga na brodogradilištu. Inače, riječ je o dva najpoznatija sisačka broda s dugom poviješću. Jedan od ta dva broda će na sisačkoj šetnici postati muzej i restoran.
Polako širiš vidike. Bio si pozvan na Sarajevo Film Festival, zatim da vodiš filmsku radionicu u Novom Sadu… Na koji si se način probio?
Hrvatski filmski savez zvao me da vodim projekt Svjetske zdravstvene organizacije “Zdravi gradovi”, zatim u Kraljevicu i Novigrad da vodim filmske radionice. U Novom Sadu birala su se dva čovjeka iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hrvatske i ja sam se prijavio te sam prošao. Moj su film dobro ocijenili. Bila je riječ o filmskim radionicama međunarodnog karaktera, poslije Pule Film Festivala, sa svim nagrađenim filmovima i tamo smo trebali snimati dokumentarac. Nažalost, bio sam spriječen u odlasku. Na Sarajevo Film Festival su me, kao počasnog gosta, zvali moji dobri prijatelji, ali sam, nažalost, također bio spriječen u odlasku.
Nedavno si prisustvovao 18. filmskoj reviji mladeži i šestom Four River Film Festivalu gdje je predstavljen tvoj film “Davor and Biokovo”. Tamo su se okupili mladi filmaši iz cijelog svijeta. Što ti je donijelo to iskustvo?
Dobio sam jako dobru kritiku, za dokumentarni film “Davor AND Biokovo” za najbolju kameru. Iskustvo je bilo jako dobro. Upoznao sam mnoge ljude i proširio poznanstva. To je rezultiralo pozivima u Dubrovnik, u školu filma, čuo sam se s ljudima iz Milana, pozvani smo na filmsku radionicu… Također sam stekao poznanstva s ljudima iz Kino Kluba Karlovac s kojima sam ostao u kontaktu i koji su mi, naposljetku, pomogli oko nedavnog osnivanja Kino kluba Sisak.
Uz pomoć grada Siska otvorio si Kino klub Sisak. Možeš li mi reći nešto više o tom projektu?
S osnivanjem Kino kluba Sisak krenuo sam prije malo manje od mjesec dana i uspješno je osnovan. Još su samo ostale tehničke stvari poput otvaranja žiro-računa i slično… Inače, Kino klub Sisak je osnovan na nagovor Vere Robić Škarice, tajnice hrvatskog filmskog saveza, Igora Popovića, jednog od najboljih filmskih kritičara, i profesora Josipa Krunića. Prepoznali su moj rad i poduzetnost i da volim raditi s djecom i zbog toga su mi predložili osnutak Kino kluba Sisak. Napisao sam statut. Kako to već ide, tek od trećeg puta napisao sam dobar statut i tada sam otišao na razgovor s dogradonačelnikom grada Siska Markom Kričkom, koji mi je pomogao u pronalaženju prostora za Kino klub Sisak. Zatim smo s Danijelom Pavlovićem već napravili jedan projekt. Riječ je o reviji industrijskog filma koji će se održavati u Starom gradu, trajat će četiri dana, a smisao Kino kluba Sisak je da okupimo mladež, da vodimo filmske radionice i da ih vodimo u kina, kazališta… Već sam okupio mnoštvo ljudi s Akademije dramskih umjetnosti koji su voljni voditi filmske radionice. Održavat će se i ljetna i zimska škola filma. Bit će sadržaja i za djecu i za odrasle. Sky Night filmski festival koji bi se trebao održati u rujnu sljedeće godine bit će tipa Sarajevo film festivala ili Motovun film festivala.
Imaš li uzore? Što te ili tko te nadahnjuje?
Što me nadahnjuje? Nadahnjuje me rad s djecom. To me jako nadahnjuje. I svaki put kad radim s djecom, kad se vratim kući s neke filmske radionice kažem: “Da! Ja želim raditi s djecom, ja želim nešto osnovati u Sisku i pomoći im.” Možda će Kino klub Sisak biti mali kotačić koji će nešto pokrenuti, možda neće, to će vrijeme pokazati, ali vjerujem da ćemo s djecom uspjeti nešto napraviti. Samo treba dobre volje i dobrih ljudi da mi pomognu jer ne mogu sve sam, ali mislim da uz sebe imam dobru ekipu, ljude koji će pomoći… A uzore baš i nemam… Uzor su mi djeca.
Imaš li problema na snimanju ili je svaka scena snimljena s lakoćom? Naime, laiku se snimanje filmova čini kao lagan posao… Kome se obraćaš kad zatrebaš savjet?
Problema uvijek ima, ali s dobrom opremom ih izbjegavamo, možda neki slučajno snimljeni kadrovi i slično. Tehničkih problema najviše imam, ali to sve iskustvo pobijedi.
Susretao si se s mladim filmašima iz cijelog svijeta… Je li njima lakše uspjeti nego našim mladim filmašima?
Vani su veći fondovi i ima puno više razumijevanja za mlade filmaše i dobivaju jako velike budžete za snimanje filmova i njihove filmove snimaju većinom profesionalci. Mi snimamo filmove, krpamo kraj s krajem, kamere s kamericama, borimo se… Iako na kraju između njih i nas u kvaliteti filma nema nikakve velike razlike.
O kakvoj filmskoj budućnosti sanjaš?
Pošto studiram Poslovnu ekonomiju, baš o filmskoj budućnosti… Mislim, san mi je upisati Akademiju. Na to je dosta teško upasti, prijatelj mi se bori upasti već dvije godine… Vidjet ćemo kako će sve krenuti s Kino klubom Sisak. Možda baš budem radio u filmskoj industriji, možda u ekonomiji, a možda negdje sasvim lijevo, što se u životu događa. Ali, ne sanjam ni o kakvoj budućnosti. Sanjam jedino o tome da pomognem djeci da nauče snimati filmove, da možda čak i prije mene upišu Akademiju, da se bave filmom i da netko iza mene nastavi ono što sam ja radio.
Izvor fotografija: Matija Holjevac
Ela Vujanić – “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno.
