Tanka je granica između “vulgarnog” i “urbanog”

Tanka je granica između “vulgarnog” i “urbanog”

Na Balkanu uopšte, a naročito u manjim, provincijskim gradovima, ljudi su veoma često skloni tome da o ljudima sude na osnovu izgleda. To je donekle i razumljivo, jer em je u ljudskoj prirodi da uočava i bude radoznao, em je na neki način odjeća zaista najčešće odraz našeg karaktera (ili onog što bismo željeli da budemo). Malo manje su mi razumljive i prihvatljive raznorazne osude i priče koje počinju sa: “Je l’ mogla obući nešto kraće…” ili “Izgleda kao da je daltonista u najmanju ruku…” i tako dalje.

Ali ponekad ne možeš, a da ne upadneš u tu zamku ljudske prirode i postaviš se pomalo osuđivački, svi to rade (ako ste u sebi nakon čitanja te rečenice pomislili kako vi nikada ne upadate u tu zamku i kako ne volite ljude koji su takvi, zapravo ste upravo osudili one koji osuđuju…). Tako i ja često uhvatim sebe kako sjedim, posmatram i procjenjujem. Ocjenjujem. U sebi se podsmijehnem, ili pomislim šta bih popravila, ili šta bih pokvarila (dešava se…), šta oduzela ili dodala. I nekako sam negdje na pola puta shvatila da najčešće ne bih promijenila dužinu suknje ili dubinu dekoltea, već stav. I onda sam počela detaljnije da posmatram djevojke u izlasku da bih na sebi svojstven način tu neku teoriju i potvrdila. I došla sam do zaključka koji sam i očekivala – zaista je stav, tj. način na koji tu istu odjeću nosiš, najvažniji od svega.

za nju ce rijetko ko reci da je vulgarna Tanka je granica između “vulgarnog i “urbanog

Za nju će rijetko ko reći da je vulgarna

Postoje devojke koje obuku veoma kratku haljinu, možda uz to čak i dekoltiranu – ali na licu imaju onaj neki naivni osmijeh, ili osmijeh koji ne može da sakrije njihovu sreću što su uopšte tu gdje jesu. Nešto iskreno. A da ne govorimo o onim djevojkama koje znaju uz taj osmijeh još i da se nose damski, pomalo suzdržano.

Bilo da se radi o prvom tipu djevojke (ona koja zna i voli da izlazi, kojoj je smijeh jedina karta za svako mjesto u gradu, koja uživa u tome što jeste i ne stidi se da to pokaže) ili o drugom tipu djevojke (koja iz kuće, i što je još važnije iz glave, nosi neke manire, usklađenost pokreta, nekakvu blistavost iako potkrepljenu suzdržanošću…), ili o nekom trećem, četvrtom ili petom tipu djevojke – koja opet sve što radi, radi zbog sebe, iskreno i nekako djevojački primjereno…

Na njoj to ne izgleda vulgarno. Tačno je da će se i za njom okrenuti, i za njom će neko zviždati, i za nju će se prokomentarisati da joj je suknja prekratka, da je izbacila grudi – toga uvijek ima i to je u toj situaciji možda sasvim odgovarajuć komentar – ali to neće biti glavni utisak koji će ljudi koji su je sreli sa sobom ponijeti to veče. U njihovim glavama ipak će ostati i onaj osmijeh, i onaj stav, i osjećaj da je sve to urađeno nekako sa stilom, baš onako kako treba.

A postoji i onaj tip djevojaka na kojima će i mnogo zavorenija odjeća izgledati vulgarno. Svaki njihov pokret djelovaće izvještačeno – od momenta kad “banu” u klub, do prenapadnog igranja, onih “zmijskih” pogleda i svega što to prati… To sve u paketu nije mi ni toliko odbojno koliko nekako, šta znam – tužno. Bez lažnog morala, osuđivanja ili napadanja – ja sam prva uvijek i za kratko, i za zezanje, pa i za provokativno. Ali – sa stilom. Moj lični stav je da je granica između vulgarnog i pristojnog zapravo samo jedan osmijeh. Stoga, ako vam nekada neko kaže da ste “vulgarni”, “opasni” ili “nimalo naivni”, a vi pritom ostanete začuđeni, jer ste obučeni sasvim pristojno, možda treba ponovo da pogledate. Na licu.


Katarina Đošan