Ne znam da li je do moje anksioznosti, do mene same, do moje empatije koja nema kraja ili ko zna koječega, ali poslednje dve godine imam osećaj kao da svet gori. Tome se može pridružiti trenutna situacija u svetu, pandemija, ekološka kriza… događa se toliko toga, a ja moram na posao onda kada mi dođe da vrištim u bespomoći kao umetničko delo Edvarda Muncha.

To sve pomalo podseća na film Don’t Look Up, gde ljudi znaju da se kometa približava – jedni u to veruju, drugi ne, ali svako od njih uobičajeno nastavlja  sa svojim životom. Oni koji i pokušaju da urade nešto po tom pitanju, ne završavaju baš dobro.

I to je nekako paradoks savremenog sveta. Dešava se toliko problema na globalnom nivou, a mi ne radimo ništa. I šta uopšte možemo da uradimo? Pogotovo u vreme pandemije – najpametnija stvar koju smo mogli da uradimo jeste da ostanemo kod kuće i radimo.

Takođe, živimo u kulturi gde se rad izjednačava sa vrednošću određene ličnosti, svetom kapitalizma. Gde se ceni kada neko previše radi, kada je prefekcionista, kada postiže da bude na više strana istovremeno? Danas je sasvim ok da neko emocije zatrpava poslom. Nekako je moderno da niko nema vremena i da smo svi hronično umorni i neispavani.

A sad da se vratim na taj osećaj krize. Logično razmišljanje bi bilo da – kada je kriza – da se ponašamo u skladu s njom. Ali, šta kada kriza traje godinama? Onda se prosto ogugla na nju. Zato je vrlo moguće da ljude više ništa ne iznenađuje. Svi smo postali krajnje apatični. Samo želimo da nastavimo sa svojim životima i ponašamo se kao da se ništa ne događa.

Comments