“Niko vam ne zavidi na sposobnostima, već na uspesima. Dok radite, smatraju vas ludim, a kada nešto postignete srećnim.” Ovako je, ne tako davno, čuveni Dušan Radović objasnio fenomen uspeha. Uspeh se teško prašta, često omalovažava i ponekad ignoriše. Ipak, uspeh je najčešće osuđen na negativne komentare okoline, koji imaju za cilj da ga učine minornim ili čistim produktom srećnih životnih okolnosti. Ljudi, iz samo njima poznatih razloga, češće su u stanju da pohvale nekoga njima nepoznatog i dalekog, nego ljude čiji su put ka uspehu pratili izbliza. Škrtari se na pohvalama kada se komentariše uspeh poznanika ili kolega. Drvlje i kamenje se baca na nešto što je neko godinama gradio, uz opaske da je reč o srećnom čoveku, ženi koja je sve postigla preko kreveta ili nekome kome je sve prosto palo sa neba. Postoji bezbroj sudija uvek spremnih za napad na tuđi uspeh. Takvi uglavnom napadaju bez valjanih argumenata, naoružani otrovom i ciničnim rečima do zuba.

Uspeh1 Zašto se uspeh teško prašta?

Za tuđi uspeh su uvek zaslužne srećne okolnosti

Nezadovoljni sopstvenim životom ljudi postaju ogorčeni. Negativno komentarisanje tuđeg dvorišta pomaže im, da bar na kratko, skrenu misli sa korova u svom. Takvi nisu u stanju da tapšu po ramenu ni ljude kojima se potajno dive. Oni će u komšijinom dvorištu uvek naći jedan uveli cvet u bašti prepunoj lepote i života. Pohvale su im nepoznanica, zbog nezadovoljstva koje buja u njima. Uspeh se najčešće dočekuje na nož, naoštren sečivom zavisti. Kada bi postojalo takmičenje u osporavanju tuđih postignuća, konkurencija bi bila i opasna i ozbiljna. Pobednika bi sigurno bilo više, jer je osporavanje postalo ozbiljan hobi svima onima koji reč “bravo” ne bi izgovorili ni u najluđim snovima.

Uspeh2 Zašto se uspeh teško prašta?

Sujeta mnoge tera da škrtare na pohvalama

Takvi će, verovatno, u trenutku slabosti, pohvaliti Noletovu igru ili pobedu tima za koji navijaju. Međutim, iz njihovih usta nikada nećete čuti pohvale koje se odnose na nekoga njima bliskog. Takve osobe najviše vole da budu svedoci brodova koji u nečijem moru tonu, nego svedoci nečije pobede protiv nemilosrdnih životnih vetrenjača. Oni uvek radije biraju da budu nečije rame za plakanje, jer automatski postaju nezainteresovani i daleki kada ispred sebe ugledaju nečije suze radosnice. Zašto se uspeh teško prašta? Zašto ga mnogi pljuju ili od njega okreću glavu? Možda bi mnogima bilo lepše kada bi sujetu ostavili po strani i kada bi bili voljni da se ugledaju na bolje od sebe. Možda bi mnogi trebali da shvate da se nezadovoljstvo ne leči omalovažavanjem tuđih postignuća, već upornim radom na sebi. Dušan Radović je sve to lepo objasnio u jednoj rečenici, što znači da su se sa sindromom omalovažavanja susretali i mnogi čiji uspesi su ostali da žive i nakon njih.

Izvori fotografija: labsaints.com, commons. wikimedia. org


Sonja Josipović sebe smatra devojkom koja uživa u trenucima tišine koja joj uvek donese novu dozu inspiracije. Voli da piše i čita knjige, ali i da se druži sa ljudima od kojih može nešto novo da nauči. Osim sa rečima uživa i u igranju sa svojim zekom, koji joj često ne dozvoljava da neke svoje tekstove privede kraju. Voli svako godišnje doba, sve oblike umetnosti i sve vrste slatkiša (izuzev žele bombona). Autorka je blogaSvet obojen rečima.

Comments