Sreća – okidač mnogih nesreća. To sam zaključila iz svojeg životnog iskustva koje, doduše, nije veliko. Ako smo sretni, ustručavamo se to priznati, iz razloga da, što ja znam, ne ureknemo svoju sreću. A kad nam sreća okrene leđa, onda je redovito zazivamo. Vrlo, vrlo, vrlo glasno.

U ovom trenutku prisjećam se štiva u kojem je pisalo nešto što mogu podijeliti s ostatkom svjetine: “Antoni De Melo (Anthony De Mello) kaže da se sreća ne može opisati niti definirati, već samo jad. Ispustite sreću i znat ćete. Isto kao što ne možemo definirati ljubav. Ali nedostatak ljubavi, to već možemo definirati.”

Eto! Kad sam sretna i zaljubljena ili, u ovom slučaju, sretno zaljubljena (još gore) to nije moguće suvislo opisati. Ali, kad me sreća ne prati u stopu – sasvim sigurno to osjećam. I ne samo ja, nego i ljudi oko mene.

Počela sam se ozbiljno pitati kako prigrliti sreću bez bojazni. Naime, nakon što sam prohodala s tadašnjim dečkom, tu, za mene, inače životno važnu situaciju počela sam skrivati kao zmija noge. Iako sam bila jako sretna. A, on je bio – normalan. I to sve iz straha da, nakon moje sretne obznane naše veze svima, moj dečko naglo ne izgubi zdrav razum (kao što je to bio slučaj s prethodnicima). Jer, duboko vjerujem da, ukoliko kažem kako sam sretna s njim, sutradan će me ostaviti preko SMS poruke.

Zena Sreća kao okidač mnogih nesreća

Sreća se čita s lica

I, pogodite što? Nakon nekog vremena skrivanja, moj nešto širi krug prijatelja počeo je nagađati o kojem je “sretniku” riječ. Al’, nisam se dala. Isprva. Nakon mukotrpnog nagađanja, odlučila sam priznati sve. Brbljavica poput mene napokon je došla na svoje. Idućih nekoliko dana živjela sam, više – manje, u strahu od nečega poput kataklizme, što bi moju vezu sravnilo sa zemljom. To se, naravno, nije dogodilo. Osjetila sam golemo olakšanje.

Svatko gaji strah od nečega. Doista, možda je moj strah upravo ovaj – ispustiti sreću. Lakše je biti nesretan nego ISPUSTITI sreću. Osjećaj kad smo sretni i kad taj osjećaj nestane, sigurna sam, gori je nego, jednostavno, cijelo vrijeme biti nesretan.

Svladati vlastite strahove (ili, pak, ludilo) nužno je potrebno. Možda ćemo tad moći reći kako smo istinski sretni. (Možda i ne, jer ljudi sreću veoma često povezuju isključivo sa zadovoljavanjem svojih materijalnih potreba. Po tome gledano, nikada, ali nikada nećemo biti istinski sretni.)

A i kad budemo sretni nećemo to izreći na glas. Ili ćemo, netom nakon što to izgovorimo, pljunuti tri puta (ili pokucati o drvo) kako ne bismo to – urekli. (Kao što bih, vjerojatno, ja to učinila.) Treba živjeti ispunjeno. Raširenih ruku čekati budućnost, bez obzira na sve. Sretno – nesretno, ionako se uvijek vrtimo u krug. A, naglasak je na ovome – živjeti.

Izvor fotografija: office.microsoft.com


Ela Vujanić – “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno. 

Editors choice