Spasiti život drugome, veliki je podvig. U vremenima kada se za pomoć prognanima gubi glava, spasiti ljudski život ravno je heroizmu. Tu nema merenja ko je spasio više. Ipak, ljudi kao ljudi, skloni su da veličaju statistiku i ističu one koji su spasili hiljade i hiljade. U tom pogledu, filmska industrija i Stiven Spilberg (Steven Spielberg) proslavili su gospodina i gospođu Šindler (Oskar Schindler, Emilie Schindler). Zahvaljujući filmu “Šindlerova lista” (Schindler’s List), ceo svet je doznao da su spasili 1.200 odraslih Jevreja i 2.500 dece.

No, o Dijani Budisavljević (Diana Budisavljević) niste učili u školi, niti ćete gledati film. A spasila je oko 12.000 dece iz ustaških logora smrti.

Dijana je rođena u Insbruku (kao Diana Obexer). Bila je žena Julija Budisavljevića, šefa hirurgije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Na jesen 1941. Dijana doznaje od rođake da Jevrejska opština organizuje pomoć svojim sunarodnicima i shvatila je da se niko ne brine za srpsku decu. Kreće u akciju već u oktobru 1941. Skuplja dobrovoljne priloge i razvija mrežu pomagača. Odlazi kod ustaških čelnika i moli da se bolesna deca izdvoje iz logora. Susretala se sa Luburićem, Kvaternikom, Stepincem, Artukovićem, a najviše sa nemačkim generalima koji su veoma uvažavali njene humanitarne napore, verovatno i delom zbog njenog nemačkog (austrijskog) porekla.

Sve je potanko zapisala. Vodila je detaljan dnevnik sa oko četiristo unosa u kojem opisuje uslove u logorima, razgovore sa glavešinama i njhovo negodovanje što se stara o “neprijateljskoj” umesto da zbrinjava katoličke siročiće. Mnoga deca bila su u odveć teškom stanju, neuhranjena i bolesna, mnogo ih je umrlo. Ali gotovo deset hiljada mališana Dijana je uspela da smesti kod hraniteljskih hrvatskih porodica, u prihvatilišta katoličke crkve ili u izbegličke logore u kojima su uslovi ipak bili kudikamo bolji nego u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Lobor-Gradu, Mlaki, Jablancu.

deca Istorija koju niste učili u školi: Dijana Budisavljević

Popisivanje i pregled mališana

Osim izvlačenja dece iz logora smrti, njen tim šalje u logore odeću, hranu, lekove, novac. Pomaže članovima Crvenog Krsta da obavljaju svoje aktivnosti. Dijana vodi urednu evidenciju o svakom detetu. Bila je odlučna da zabeleži sve što je neophodno da bi deca posle rata mogla da nađu roditelje. Tolika je bila upornost njena da su joj pomagali i zvaničnici nemačke vojske i pojedini ministri NDH. Čak su i najveći krvnici, premda besni što moraju da joj predaju decu, poklekli pred upornošću ove neverovatne dame.

A onda stiže oslobođenje. Po naređenju Ozne, Dijana predaje celu dokumentaciju i sve fotografije, podatke za 12.000 mališana. Premda je zahtevala od Ministarstva socijalne politike da se uključi u proces identifikacije dece i ponudila pomoć da povratnicima iz logora pomogne da se spoje sa svojim potomcima, komunisti nisu uslišili molbe. Ceo njen rad proglašen je zaslugom KPJ, a Dijana je kao “buržujka”, “Austrijanka” i “lice van partije” bila gotovo kažnjena. Pretili su joj da će razotkriti kako je sarađivala sa Nemcima, bilo im je sumnjivo što je njen muž Srbin preživeo rat usred Zagreba. Stoga niko ništa nije znao o njenom radu, osim onih koji su naredili da se sve zataška.

Dijana je bila očajna što neće uspeti da vrati svu decu roditeljima, grizla se jer je razmišljala da li je mogla spasiti još koje dete. O svom herojstvu (čak jedanaest članova njenog tima bilo je ubijeno, a i sama je mogla biti smaknuta u svakom trenutku) nije govorila nikome, čak ni porodici i prijateljima. Dnevnik je otkrila njena unuka, Silvija Sabo. Vođen na nemačkom, preveden je i odštampan, ali svega u 700 primeraka. Osim u arhivima pojedinih istorijskih instituta, tekst nikome nije bio zanimljiv, a u Beogradu i danas postoji samo jedna kopija.

Dijana se, sa mužem, 1972. godine vratila u rodni Insbruk, gde je i umrla 1978. godine.

O njenim delima nije snimljen film, niti je nazvana ijedna ulica. Pominje je tek Svetlana Velmar-Janković u knjizi “Lagum”, a priču su pre dve godine iskopali novinari “Večernjih novosti”. Žalosna je činjenica da i danas postoje ljudi koji bi voleli da zavire u Dijanin dnevnik, da se posluže njenom kartotekom, jer i danas postoje ljudi koji nisu našli svoje bližnje.

Tek posle napisa u novinama, reagovala je pravoslavna crkva i dodelila joj posthumno ordenom Carice Milice, a čini mi se da je mitropolit Amfilohije predložio da jedna ulica dobije njeno ime. Apel je konačno uslišen i nekoliko ulica u raznim gradovima u Srbiji sada nosi ime ove velike humanitarne heroine. Glumac Tihomir Stanić pokrenuo je snimanje filma o Dijani, ali nije nam poznato da li je pala prva klapa.

Prethodne tekstove iz serijala “Istorija koju niste učili u školi” možete da nađete ovde.


Ranko Trifković nije bio siguran da li je bata ili seka. Zato se pridružio putujućem pozorištu, te je igrao i pevao širom Evrope. Kad je skapirao da je bata posadio je hektar i odao se poljskim radovima. Možete ga zateći na blogu Igrorama.

Comments